LEJLINA BOSNA OD ČOKOLADE

 Š. Kadrić
Lejla Muhović Lušija, foto Š. K.

U Lidkopingu, u prostoru gdje je Ahmed Kapetanović – Lipi, slike okačio i ona na jednom stolu nešto u celofanu izložila.  Ona je Lejla Muhović Lušija, to sam tek kasnije doznao a ono u celofanu, bili komadi Bosne ponosne, svakako i prkosne od sna. Otkud to i kako to, sad me ne pitajte, trebalo mi je vremena da i sam sebi objasnim.

U nekom od mimohoda pored onog njenog stola primjetio sam da mi se iz jednog od onih celofana smijuri Počitelj. Pomislih kič u plastici i okrenuh glavu. Iznova se na celofan i ono u njemu nasukah, poznadoh i Sebilj, pa i Stari Most mostarski. I sad bi previše, uzeh celofan i cijeli most u ruke da mu sudim i zagledam formu. Pogled mi se mostom osladio, on mi šalje slatke poruke, koje nikako da skroz dokučim.

Na plastiku se nebi tako pomamio, pomislih dajući prstima komandu da odgonetaju od čega su most, Počitelj i Sebilj zidani. Bijela i tamna čokolada, javiše mi prsti i oči pipajući Bosnu u malom salivenu.

Prije nekoliko mjeseci sam sa đacima figure od gline pravio, modelarstvo me sebi uzimalo kao novo otkriće kom sam se radovao, sad odgonetah vještinu stvaranja, odlivanja i modeliranja bosanskih građevina od čokolade bijele i tamne. Otkrih, detalje koje sladokusci čokolade ne vide, proniknuh u tajnu čokoladom zaključanu, ruke i maštu čokoladnog graditelja.

Ko je ovo uradio?, upitah domaćina.

-    Lejla, rekoše mi pokazujući djevojku duže kose očiju boje kestena. Zagrlih je umjesto čestitke, diveći se otkriću, lukavstvu, kreativnosti, nečem što do sada u čokoladi nisam vidio.

Reče mi Lejla da je tek došla u Švedsku, da je ljubav ovamo dovela. Reče mi i da je fakultet Prehrambene tehnologije završila u Sarajevu, da je školu i poslije toga bila nastavila još joj malo ostalo da se okiti titulom magistra, ali putevi životni za titule ne znaju, povukli je pod nebo skandinavsko.

Kako ti je ovdje Lejla?, upitah da zabilježim i svjedočim o trenutku na putu graditelja Bosne u čokoladi.
-    Ako je suditi po ovom do sada, čokoladno, kaže Lejla iz Breze grada u kojoj ni Sebilja, ni Starog Mosta ni Počitelja nema, ali u njenim rukama iz praha čokoladnog izrastaju i ovdje, daleko od Bosne, Počitelja, Mostara...

„Blago onima na čijem se jeziku, Lejline rukotvorine tope“,  kažem prijateljima časteći ih čokoladom u celofan fino upakovanom iz koje nam se Bosna čokoladno smijurila.

Sretno Lejla, na novom putu čokoladom i Bosnom popločanom.


NEZABORAVAN DAN KULTURE U LIDKOPINGU


Š. Kadrić
 
Š. Kadrić, Mirsad Bešović, Ahmed Kapetanović, Zijah Sokolović


Oko dvije stotine posjetilaca i učesnika sjajne kulturne manifestacije u Lidkopingu u Švedskoj, 27 oktobar će još dugo pamtiti i prepričavati. Krivac događaja je Kulturno udruženje "Spektrum" iz ovog grada sa angažiranim i hrabrim Mirsaomdom Bešovićem. Zakupljeni prostor okupljanja je bio Rode Kvarn.

Hrabrost organizatora je u tome što je pozvao trojicu kulturnih stvaralaca u goste i ponudio njihovo stvaranje publici (bosansko - balkanskoj) nenavikloj na ovu vrstu događanja, okupljanja, prepričavanja. Navikavali su nas da se okupljamo oko šankova, pića domaćeg i onog švercovanog, ali eto nisu oko knjige, slike i teatra. Haloo! Teatra?

Zamislite izložbu slike sjajnog Ahmeta Kapetanovića iz kog komadi stijene, kreča i blještavih boja direktno pred oči posmatrača iskaču. I tu nije kraj, Lipi je u maniru pravog meštra boja nešto četkicama, nešto rukama na velikom platnu komponirao sliku Trebinja (a šta bi drugo Trebinjac slikao?). Muram priznati da sam bio zatečen i pomalo preplašen, da će nekad i nešto na onom platnu pred radoznalom švedsko-bosanskom publikom i d a se pojavi. I gle čuda, sa malo mašte, vještih poteza i slikarske rutine, voda poteče, jablanovi, čempresi i platani se u njoj počeše ogledati, kula stara zazveča kamenom. Maestro zasluženi aplauz dobi od radoznalih, oduševljenih, zadovoljnih, podučenih, osokoljenih da i sami pred platno stanu.

Malo iza toga u teatarskoj sali sam lično o svom pisanju govorio u priču uvodeći Merhunisu Kantardžić i Zlatana Ibrahimovića lično. Na ugođaj ovdje tačku stavljam, nije moje da meni i književnoj večeri govorim.

I evo nas pred ivođačem, glumcem, profesorom Zijahom Sokolovićem. Ko još nije odgledao i odslušao njegovu kamernu predstavu "Glumac je glumac je glumac"?. Ovaj put je iz bijelog svijeta na bijelu pozornicu došao sa temom frustriranog muškarca u srednjoj dobi, koji čangrizavo proklinje godine koje su mu načele suetu i muškost, ženu koja je krivac, društveni okvir koji ga ne razumije, lomi, razvlači. Kako se ne diviti čovjeku koji prepunu salu radoznalih na okupu drži dva i po sata. Halo 2,5 sata on stoji, glumi, poručuje, transformiše se u sebe i mimo sebe, iskače iz jedne kože uskače u drugu. Na kraju vrišti poručujući, pozivajući da se vratimo sebi, trenutku u kom jesmo i koji živimo. "Prošlosti nema, budućnosti nema, postoji samo trenutak sa kojim i u kom putujemo svoju vječnost, sad i ovdje!?" poruka je za prepričavanje, pamćenje, propraćena smijehom, prepoznavanjem.

Biće prilike da se na ognjištu stvaranja i vatri Lidkopinskoj dugo grijemo, zamjerimo glumcu što je možda i nešto nepotrebno vulgarnog na pozornicu iznio, možda je predstavu mogao i skratiti, " Ali niko nam još dugo ovaj dan u teatru u Lidkopingu iz sjećanja neće  izbrisati i želju da se iznova oko kulture okupimo", čujem kako supruga muža na izlazu hrabri zahvaljujući mu što je ovdje izveo.

Domaćini su nas počastili, ugostili, dvostruko nahranili. Okupili oko ručka sa gostima. Hvala! Okupili oko duhovne hrane koju nam duša podjednako traži kao i onu što stomak išće.
Osilimo se i oko kulture iznova okupljati, poruka je iz Lidkopinga.


LAZAR DRLJAČA - ZALJUBLJEN U SUNCE

Čudo u Sarajevu: Izložba Lazara Drljače


Piše: Elis Bektaš

Stodeseta godišnjica SPKD „Prosvjeta“ obilježena je prvorazrednim kulturnim događajem – izložbom Lazara Drljače, veličanstvenog slikara i nadasve neobičnog čovjeka. Izložba obuhvata još dvije obljetnice, 130 godina od Lazarovog rođenja i 50 godina od njegove posljednje izložbe u Mostaru. Galerija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, pa čak i avlija ispred galerije, večeras su bile tijesne da prime sve one koji su došli na poklonjenje ovom čudesnom umjetniku i posvećeniku, čija platna potvrđuju da je velika umjetnost samo ona koja u čovjeku može potaknuti ganuće i podsjetiti ga da je ljubav posljednja linija odbrane smisla. A Lazar je sav bio satkan od ljubavi i to tkanje nisu mogli da rasparaju ni oskudica, ni nevoljno buran život, pa ni nerazumijevanje kojim je čitav život bio okružen kao kakvom bodljikavom žicom.

Svjetlost utkana u svaku česticu boje

Vojislav Vujanović, likovni kritičar, nadahnuto je ispripovijedao Lazarov životopis, koji je započeo u siromašnoj, no bajkovitoj Blatni kraj Bosanske Krupe, vodio preko evropskih prijestonica, internacije na Sardiniji, povratka u rodni kraj, dolaska u Sarajevo, pa do siromašnog, no bajkovitog Prenja i Boračkog jezera. Brojne anegdote iz Lazarovog života dostupne su svakome ko umije surfati internetom, pa ih neću ovdje ponavljati. One nam svakako otkrivaju tek mali dio jednog raskošnog, vječno znatiželjnog i vječno zaljubljenog duha. Da bi čovjek razumio Lazara Drljaču, potrebno je da stane pred platna izložena u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti i dopusti da mu dušu takne svjetlost posuđena od sunca i zvijezda, svjetlost utkana u svaku česticu boje na Lazarovim platnima.

Likovni kritičari znalački će govoriti o Lazarovom slikarskom umijeću, o slikarskim fazama koje je prolazio potucajući se od Beča, preko Pariza i Rima, pa do Sarajeva i Boračkog jezera. Mene je pogled na svaku od 62 slike na ovoj izložbi podsjetio na riječi Sola Beloua: „... Ali izražavanje ljubavi, može li to biti suvišno? Zar je oko nas ima na pretek? Ona je i sada rijetka, divna. Još uvijek se efikasno bori protiv haosa...“

Na poklonjenje Lazaru Drljači došli su i načelnici nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, diplomate, pa i visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH. No za razliku od drugih kulturnih manifestacija u Sarajevu i drugdje, umjesto paradiranja crvenim tepihom i smješkanja u objektive foto-aparata, oni su večeras bili nekako skrajnuti, baš kako i treba. Jer pred velikom umjetnošću politika se mora sklanjati u stranu.

Život: otvorenost i ljubav

Namjerno izbjegavam pomenuti ono bez čega se ne može govoriti o Lazaru – njegovo bogumilstvo. Jer se plašim da ne budem gurnut među one koji u Lazarovoj pobuni protiv primitivizma i obezdušenja nalaze samo potvrdu vlastitog primitivizma i vlastitog obezdušenja. Također, ne želim da budem poistovjećen ni sa onima koji Lazarovo bogumilstvo posmatraju samo kao hir i kapric. Lazar Drljača odrekao se svake kolektivnosti i sebe proglasio bogumilom, obznanjujući tako svoj lični savez između prirode i onoga što je u čovjeku najvrijednije – sposobnosti da se neprekidno čudi svijetu kao da ga prvi put gleda, sposobnosti da taj svijet razumijeva i sposobnosti da ga voli, uprkos svemu.

Kao bogumil, Lazar nam se ukazao večeras, da nas podsjeti koliko smo mrtvi i umrtvljeni, koliko smo u vlasti onoga što se protivi ne samo umjetnosti, već i životu samom, koliko smo zaboravili da život može postojati samo kao otvorenost i kao ljubav. Moram priznati da je u tome uspio – galerija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti večeras je bila ispunjena svjetlošću i prozračnošću. Čini mi se da se niko nije usudio pred Lazarove slike unijeti tegobnosti i frustracije pod kojima svakodnevno posrćemo, upregnuti u njih kao u kakav jaram.

Ovom izložbom podignuta je ljestvica za kulturne događaje i u „Prosvjeti“ i u Sarajevu. Nakon nje, „Prosvjeta“ više nema prava da organizuje filmske projekcije sa banalnim jedenjem kokica. A Sarajevo je ovom izložbom stalo rame uz rame sa evropskim prijestonicama, Bečom, Parizom, Rimom. I njome se potvrdilo da Sarajevo nije veliki grad po svom merhametluku, po svojoj multietničnosti (ma šta to značilo), niti po ćevapima sa Baščaršije, već po činjenici da su u njemu stvarali umjetnici poput Lazara Drljače.

Radiosarajevo.ba
 
 

DESA MARIJETA - Slikar duše Primorja

 
Ševko Kadrić
 
Desa Marijeta


Vrelina sarajevskog asvalta me natjerala na put ka moru, prvi tog ljeta, prvi bez dogovorene adrese. U glavi promećem gradove od Ploča do Makarske i mislim samo neka je najbliži. Najbliži bi bio Gradac i mislim na Gradac, ali na šalteru gdje se karte traže ipak izgovorim ime Podgore, ne zato što sam mislio tamo i putovati već što sam zaboravio ime Gradac.

U Gradcu, kao po čudnu scenariju nema putnika, šofer samo prolazi, meni mrsko da ga zaustavljam. Putnika nije bilo pozadugo, sve do Pogore. U Podgori i onako nikad nisam ljetovao, evo prilike, samo da mi je naći kakva smještaja, mislim, ali i napuštam autobus.

Kucam na jedna vrata, izlazi Dalmoš i obavještava mi da smještaja nema. „Bilo nebilo, ali ako nešto ne nađem večeras do deset, eto me tebi ponovo na vrata“, kažem mu šaleći se ali i naglašavajući da sam već na odmoru i da mi ga ni on ne može pokvariti. Isprati me osmjehom. Ubrzo nađoh smještaj, dosta skup, ali pristadoh na avanturu skupih apartmana. Već tu počinje jedna druga priča, kako me jedna starica drugoj preotima da bi sa mnom mogla pričati i knjige mi čitati, a ja se kao gost po njenom stanu besplatno šepuriti, ali to sad preskačem, evo priče o divi dalmatinske duše, Desi Merijeti.

Vidim vrata stare uljare otvorena a unutra izložba, gledam motive i poznajem ih, već smo se ranije sreli, samo se pitah gdje? Za stolom uz kataloge, ugledah i nju, poznat i drag lik. Priđoh da se pozdravim a onda krenu ono nagađanje gdje i kad smo se upoznali. Prizvasmo u sjećanje Makarsku i neku zabačenu galeriju i još zabačeniju konobu, nekog ljeta gospodnjeg.

Otkriću da je Desa rođena u Metkovićima, da je umjetnički zanat završila kod J. Soldatovića, da izlaže skulpture a ono što oči vide sjajan je slikar duše primorja, upretene u cvijet i miris levande, oštra kamena i bogomilna grožđa i masline.

Uz čašu vina, sjajna umjetnica mi je pričala o onom što sa druge strane slike stoji, o onim što posmatrač ne vidi, ne osjeća a sakriveno je iza vrata ateljea, slkarskih godina, ostvarenih i sakrivenih želja.
Meni ostalo da i vas kroz dio priče slikom provedem.

Onom ko ovdje nije svjetlo, boju, sjenu i ljepotu otkrio, ja i onako ne mogu pomoći.
 
Pogled u daljinu što za sobom želju i radost vuče ali ih i dovlači.
 
"U sliku svoju zaljubljena" s razlogom.
 
Rećiću još samo da Desa Marijeta nema svoje webstranice, šteta, ali da ima atelje u Drašnici, nadomak Podgore te da ponekad odgovori na adresu marijeta.desa@gmail.com  i telefon 021 626 491 to vam mogu reći.

BOSANACA U DIJAPSORI SE SJETITE PRED IZBORE I PRED BAJRAME

 
Džabrajil Bajramović, Edin Ramić, Ruzmira Tihić Kadrić, Ivica Zadro i Ana Judi

Š. Kadrić

U Geteborgu je u petak 28 septembra u Kulturnom centru Bošnjaka upriličena tribina na temu predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini. Uvodničari i gosti iz BiH su bili, savjetnik bošnjačkog člana predsjedništava Edin Ramić, te predstavnici Ministarstva za ljudska prava i raseljena lica Ruzmira Tihić Kadrić, Ana Judi i Ivica Zadro.
Gosti su istakli podatak da je bosanska dijapsora po brojnosti druga u Evropi (odmah iza Albanije), da je najobrazovanija useljenička grupa u Švedskoj da godišnje pošaklje u Bosnu i Hercegovinu 2 – 2,5 milijarde KM... da je 90% naših raseljenih građana izašlo iz izbjegličkog statusa i postalo dio novog društva u kom živi.
 

Donosim dio zapažanja i mišljenja koji su prisutni iznijeli gostima:

Ismet Bukvica, predsjednik BKC u Geteborgu: „Vi iz Minisatrstva dolazite uz izbore da nam kažete kako da glasamo a oni iz Islamske zajednice pred bajrame da pokupe zekjat i zikre, to je to što smo i mi upratili. Podatak o tome koliko šaljemo u Bosnu je smao djelimično tačan, koristite podatke naših novčanih trnsakcija a ne spominejte naše investicije u stanove i ko zna šta još kao i to koliko potrošimo za vrijeme odmora.“

Husein Đulić: „Mi smo odbačeni od domovine i zar ni 20 godina nije dovoljno da se usaglasite i vratite nam pravo da glasamo na izborima? Ostavili ste nam najponižavajući oblik, to je molba koju pišemo da glasamo. Jedan visoki predstavnik Sda stranke je na jednom sličnom predizbornom skupu pred punom salom u ovom gradu se bogu zahvaljivao da su i Bošnjaci napokon dobili svoju dijapsoru.“

Edin Osmančević: „Prestanimo optuživati jedne druge (na relaciji država-dijaspora) šta ko nije uradio! Činjenica je da dijaspora "udara glavom od zid" i kad hoće nesto da pokrene. Razlog je u diskriminatorskim zakonskim regulativama kao što su Izborni zakon, Zakon o državljanstvu, Zakon o popisu stanovnistva i dr.

Osuđujem usvajanje amandmana o brisanju člana 48 iz Prijedloga zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH a koji se nalazi u proceduri Parlamenta BiH.
S obzirom da Aneks 7 Dejtonskog ugovora nije sproveden u praksi, mislim da član 48 treba da stoji na snazi sve do njegove realizacije, ukoliko se on ikad i sprovede s obzirom na nezainteresovanost i opstrukciju nadeleznih državnih i entitetskih organa .
Brisanje člana 48 predstavlja legalizaciju etničkog čišćenja i genocida u BiH za što su odgovorne vladajuće stranke u BiH.  Brisanjem člana 48 krše se osnovna ljudska prava prognanih lica te 1 400 000 lica iz dijaspore.
 
O aneksu 7 Dejtonskog ugovora niko više u BiH i Evropi govori! Evropa nam je dodjelila 100 miliona Eura za premještaj 2400 familija sa obe strane entiteta i na taj način "oprala ruke" premda je preuzela obavezu da ga do kraja sprovede.“

Po mom sudu tribina u Geteborgu nije imala ravnopravne partnere za diskusiju, ali je evo i ovim je poručila da se Bosanci i Hercegovci po svijetu silom razasuti osjećaju dvostrukim dekorom. Dekor su u zemljama u kojima trenutno žive jer je njihov politički prostor djelovanja sužen, čak su ne rijetko segregirani, a u zemlji porijekla su svedeni na prepoznatljiv i rado viđen dekor u ljetnjim mjesecima kad donose, kupuju, grade i odlaze. Od njih se očito u današnjoj Bosni i Hercegovini ništa više i neočekuje, ako nešto promjene to mora biti čin njihova organozovanja i istrajna pravno političkog djelovanja.


I POSLIJE CERIĆA CERIĆ

Interesantno

Mustafa efendija Cerić


Pise: Dr. Vahid Sendijarevic

Kako prenosi Deutsche Welle (DW) u prilogu Samira Huseinovica i odgovornog urednika Mehmeda Smajica od 24. Septembra 2012, “profesor sarajevskog Fakulteta islamskih nauka Ahmet Alibasic vjeruje da ce Husein Kavazovic biti reis kontinuiteta jer priroda IZ u BiH ne dopusta znacajnije mijenjanje kursa” (http://www.dw.de/dw/article/0,,16257721,00.html).

A sta je to kurs IZ u BiH? Odgovor je kratak – vjerna sluzba svakoj vlasti od Otomanske (“Turske”) okupacije, Austro-ugarske okupacije, okupacije Kraljevine Jugoslavije, SFR Jugoslavije do genocidne daytonske BiH, bez obzira na vjeru, etnicitet, politicki poredak ili ideologiju vlastodrazaca i porobljivaca i bez obzira na nivo zlocina izvrsenog nad Bosnjacima, ukljucujuci i zlocin genocida.

Kontinuitet kursa IZ u BiH je relativno lako dokazati kada se usporedi  “zastupnicka” uloga sluzbenika IZ u BiH za vrijeme SFR Jugoslavije i “zastupnicka” uloga Reisa Cerica kao izvrsnog predstavnika svih vjerskih sluzbenika IZ u BiH u ucvrscivanju genocidne podjele Republike BiH sa kursom koji je opisan u “Memorandumu Caru Francu Josipu I” od 10. Juna 1901, kojeg su uputili  “zastupnici muslimanskog naroda Bosne i Hercegovine” (Izdavac; Humanitarna Zajednica “Janja i Bijeljina”, Frankfurt/Main, 1995).

U navedenom Memorandumu, kao i danas nakon genocida, sluzbenici IZ u BiH sa ulogom “zastupnika” muslimana BiH svode Bosnjake na vjersku skupinu cineci sve sto je u njihovoj moci da se ugusi drzavotvorna svijest Bosnjaka.  Na osnovu onoga sto “zastupnici muslimana Bosne i Hercegovine” kazu u Memorandumu Francy Josipu I, u BiH ne zive Bosnjaci nego nekakav “islamski narod” (strana 5) ili nekakvi “sunnitski muslimani” (strana 10), itd. 

Kada se posjeti Memorijalni centar zrtvama genocida u Srebrenici u Potocarima, ne moze se vidjeti nikakvo etnicko niti drzavotvorno obiljezje zrtava genocida. Komemoracije godisnjica genocida su apsolutno dominirane vjerskim obredima i obiljezjima sa tendencijom da se obiljezavanje godisnjica svede iskljucivo na vjerski obred. Sjetimo se poruke Vuka Draskovica Bosnjacima; "Nemojte ici na referendum o nezavisnosti mi cemo vam graditi dzamije, ali drzava je nesto drugo." Nakon genocida, ono sto nije mogao uciniti Vuk Draskovic na unistenju drzavotvornosti Bosnjaka, ucinili su Ceric i Kavazovic pretvarajuci Memorijalni centar o genocidu u “tursko” groblje.

Samo da podsjetimo, Kavazovic je bio clan Savjetodavne radne grupe za izgradnju Memorijalnog centra od dana donosenja odluke o izgradnji i bio je clan organizacionog odbora za obiljezavanje godisnjice genocida sve do izbora za reis-a. Imao je potpunu kontrolu u odlucivanju i Savjetodavne radne grupe i Organizacionog odbora. Na sastanku Organizacionog odbora za obiljezavanje godisnjice genocida u Julu 2007-e predstavnici nekoliko udruzenja prezivjelih zrtava genocida su prigovorili sto na Memorijalnom centru nema niti jedne jedine rijeci kojom se obiljazava da je to memorijalni centar zrtvama agresije i genocida i sto nema nikakvog etnickog niti drzavotvornog obiljezja zrtava agresije i genocida.  Kavazovic se slozio da bi to sigurno bilo ispravno i dobro, ali je prijedlog odbacio rijecima "za to nije vrijeme". 

Po Kavazovicu i Cericu nije vrijeme da se govori o pravdi, presudi Internacionalnog suda pravde o genocidu, i da pravde nema bez povrata na ono sto je oduzeto agresijom i genocidom.  Po Kavazovicu je prihvatljivo da muslimani zive pod tiranijom institucija koje su oznacene kao izvrsioci genocida u Srebrenici. On nema problema sa Cericevom hudbom na dzenazi u Potocarima u kojoj Ceric rece da je u “Srebrenici brat ubio brata” i da je tu “vojnik izgubio vojnicku cast”, cime je agresiju pretvorio u gradjanski rat, a zlocine genocida koje izvrsise vojska i policija Republike Srpske je opisao kao ispad nekoliko “vojnika.”  Naravno da takva podanicka pozicija nije samo podla i izdajnicka, ona je apsolutno kontradiktorna  Kur’anskim odredbama. 

Kavazovic ce ici i korak dalje od onoga sto je do sada uspio da uradi Ceric na legalizaciji genocidne Daytonske podjele. Profesor Ahmet Alibasic, kako ga citira Samir Huseinovic u prilogu objavljenom u DW “ne ocekuje znacajnija odstupanja kada je u pitanju medjureligijski angazman IZ BiH i njen rad na pomirenju”.  Drugim rijecims, IZ gleda na zlocine pocinjene u BiH ne kao na resultat agresije nego kao na civilni i vjerski rat. A znamo da je na desetine hiljada muslimana zivjelo u Beogradu tokom agresije na RBiH i nikome nije falilia niti dlaka na glavi, jer Srbija nije ubijala svoje drzavljane nego ih je stitila. Ambasador Srbije u Juznoj Africi tokom rata bio je musliman. Isto tako znamo, da nije srusena dzamija u malom Zvorniku niti su poubijani muslimani iz Malog Zvornika, ali jesu srusene sve dzamije u Zvornika i nad muslimanima Zvornika je izvrsen genocid. Profesor Alibasic nam otkriva primarni zadatak koji ceka Kavazovica kao reisa, a to je da dokaze da su Bosnjaci ubijani zato sto su muslimani, a ne zato sto su bili drzavotvorni narod Republike BiH.

Ovaj prilog cemo zavrsiti sa jos jednom paralelom izmedju Memoranduma Francu Josipu i onoga sto Kavazovic ima kao projekat za zrtve genocida. I “zastupnici islamskog naroda Bosne i Hercegovine” u Memorandumu kao i Kavazovic  vjeruju da je prihvatanje okupacije i tiranije sa strpljenjem “u dusu muslimana usadila sveta vjera islamska”. A po odredbama Kur’ana, zivjeti pod tiranijom je siguran put u dzehenem (pakao). 

Slijedi opis “idealnog” muslimanskog naroda prema Memorandumu “zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja predatog caru Francu Josipu I 1901-e godine u Becu i ministru Kallay-u 1900-te godine u Sarajevu”:

”Strpljenje i nada, sto ih je u dusu muslimana usadila sveta vjera islamska, ucinili su, da se islamski narod nije zalio iako ga je sta tistilo, da se nije tuzio iako ga je sta boljelo. Naprotiv, cvrstom vjerom uzdao se islamski narod u okupacionu vladu, svojom odanoscu i predanoscu stavio se je u sluzbu njenu. Kakvu god je sluzbu okupaciona vlada od islamskog naroda zahtjevala, islamski ju je naroda tokom 20 godina mirno i slijepo izvrsavao, a da za to nije zahtijevao nikakve nagrade, nikakva priznanja”. 

Poruka caru Franji Josipu je zapravo da su “zastupnici” muslimanskog naroda tokom 20 godina okupacije sve ucinili u korist okupatora bez ikakve nagrade. Sa Memorandumom su ispostavili svoje zahtjeve od kojih je jedan da hodze budu na platnom spisku carevine i da se na kraju hudbe petkom izrekne dova za zdravlje bivseg okupatora, Otomanskog sultana u Carigradu. Prvi zahtjev im je ispunjen i tako su se hodze nasle na platnom spiku austrougarske mornarhije kojoj su vejrno sluzili,  a tu praksu su nastavili i sa svim kasnijim okupatorima Bosne i Hercegovine. 

-----
Vezani clanci Dr. Vahida Sendijarevica:

Casni Qur'an rastavlja istinu od lazi: 
http://www.hdmagazine.com/bosnia/articles/vs-kuran.html

Ceric, Ajvatovica, Srebrenica:
http://amer-bh.blogspot.com/2011/07/ceric-udba-ajvatovica-i-srebrenica.html
____________________________________


2. IZJAVE KANDIDATA ZA REISA, EFENDIJE HALILA MEHTICA O IZBORNOJ PREVARI U IZ BiH


Ono što želim još reci u vezi sa ovim vašim pitanjem je to, zašto su uopce mjenjali Pravilnik po kojem je vec bila pokrenuta procedura izbora, što je takoder, neprimjereno pravnoj praksi? Mislim da je sasvim jasno, da se ovim cinom, po svaku cijenu, željelo mene eliminisati još u prvom krugu.

Vrlo je indikativno da celnici IZ, poslije izbora novog reisu-l-uleme, ko papagaji ponavljaju kako je sve prošlo regularno i u demokratskoj atmosferi. Ako je sve ok, nema potrebe to stalno isticati.

Na žalost, kao i u zadnjih pedesetak godina za reisu-l-ulemu redovno su birani kadrovi IZ koji su najbolje kotirali u politickim centrima moci. Bio sam svjestan da ce politika imati stanovitog utjecaja ali da ce odredeni ljudi iz politike biti toliko involvirani u taj proces nisam vjerovao.

Režiseri svega ovoga bili su zateceni kada sam dobio pet nominacija koje su me po neizmjenjenom pravilniku delegirale u drugi krug. Na ramazanskim sijelima pricalo se da se ne smije nipošto desiti da Mehtic prode u drugi krug, jer ako prode, nek’ nam je Bog na pomoci, onda više nije ništa sigurno. Eto, u toj cinjenici treba tražiti odgovor na svu tu pravnu ujdurmu.

Moje životno iskustvo i tridesetogodišnje djelovanje u okvirima IZ u kojoj sam obnašao skoro sve znacajnije funkcije kao i naucnicki pedigre, davali su mi za pravo da se kandidiram. Uz to sve poslove koji su mi bili povjereni, obavljao sam uspješno. Ovo se može protumaciti kao subjektivan stav, ali rezultati to pokazuju. Dodatno sam bio okuražen, nakon što su od kandidatura odustali prof. Karic i prof. Grabus. Gledajuci s ovovremene distance i s iskustvom koje sam stekao u ovom postupku, sad mi je potpuno jasno zašto su oni odustali.

Izvor: FB grupa UstavrBiH; intervju B. Gusica

ENES KIŠEVIĆ U GETEBORGU

 

Enes Kišević, foto Š. Kadrić

Potrefilo se, da se u istom gradu, skoro u isto vrijeme održavaju dvije književne večeri. Na jednoj  se promoviraju nove knjige spisateljica u Skandinaviji, na drugoj veliki pjesnik Enes Kišević govori svoju poeziju.
U Kulturno sportskom centru Bošnjaka u Geteborgu svoj novi izbor poezije naslovljen „Busen Bosne“, promovirao je lično Enes Kišević. Dovela ga je Rabija Arslanagić, ugostili Ismet Bukvica predsjednik Centra i Džabrijel Bajramović.  Konferensije je bio novinar Bosanske pošte Fikret Tufek a povremena muzička pratnja sazlija Asim Hodžić.

Kišević je, nas u Skandinaviji, podsjetio na divnu švedsku pjesnikinju Edit Sodergun, sa kojom počinje moderna poezija, zbog koje je ovu zemlju davno pohodio, njene stihove dok živi zna napamet: „Cvijet si tražio a našao plod, izvor si tražio a našao more, ženu si tražio a našao dušu, razočaran si.“

A onda je sišao sa bine, kako to on zna i govorio pjesmu za pjesmom, upredajući ih u nepodjeljenu misao o ljubavi prema majci, zavičaju, dobroti. O istinoljubivosti će reći: „Ne govori nikad o onome što oči tvoje ne vide. Nemoj da se tvoje oči rođenih usta stide.“  O zavičaju: „Tamo gdje ugledaš svijet, tamo ćeš vidjeti i smrt. Ma gdje bio na zemlji, tamo ćeš tražiti put.“ O ljudskoj dobroti će reći: „Drveće je svuda drveće, tama svud tami žudi. Svjetlost je odasvud svjetlost. Ljudi su svuda ljudi. Tamo gdje sretnem dobre ljude, našao  sam svoju domovinu“.
 
Sazlija Asim Hodžić
 

Radost je svjedočiti da su Bosanci ovo veče odvojili za poeziju i velikog pjesnika Enesa Kiševića.


HRAM BOSANSKE KULTURE U GOTEBORGU

 
Š. Kadrić
 

Enisa Čengić (žao mi je bilo da joj ovaj divni osmjeh ne naglasim), Nita Keljali, Amra Kadrić Šijan, Senada Bešić  i Aida Zaćiragić.

Posljednji vikend Septembra, Geteborg je bio pravo bosansko kulturno stjecište. Teško je bilo stići na četiri sadržaja od kojih ćemo ovdje prestaviti dva koja su održana u galeriji ”Kosmopoliten“.

Petak veče 28 septembra, u Galeriji Kosmopolitan u centralnom dijelu grada organizovana je promocija četiri nove knjige, či su autori žene. Promotori su bile Enisa Popović Čengić i Nizama Čaušević a aplauzima prve knjige su se okitile: Nita Keljali, Senada Bešić, Sadeta Sokol, a upriličene su promocije i novih knjiga Amra Kadrić Šijan i Aida Zaćiragić.

Prvljenac Nite Keljalić "Žena sa oblakom u očima" je knjiga poezije, senzibilne, doživljene, preživljene u poruku pjesme utkana. Evo daška iz prve ruke iz otvorene knjige:"Na vješalici ostavljam odijelo kroz sedam života nošeno, da bih klekla gola bez imalo stida moleći dan za novi početak." (U nekoj drugoj prilici ćemo se vratiti knjizi i autorici.)
Senada Bešić se oglasila knjigom "Mi, dijaspora" u  kojoj prozno otkida od zaborava ono kroz što smo prolazili i prolazimo u svakodnevnom životu, zaboravljajući stare navikei kulturu, gazeći i plivajući po novoj.
 Sadeta Sokol se nije pojavila na promociji ali je tu bila njega zbirka pjesama "Iskerane pjesme". U njoj je pjesniknjiga skupila puno ljubavi na jednom mjestu, umotavajući je u rimu i liru.
 Amra Kadrić Šijan je publici predstavila svoju novu knjigu: "De blå barnen och det vita havet" o kojoj ćemo pisati dok je izčitamo.
Aida Zaćiragić je predstavljala svoju novu knjigu " Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine".
Enisa Čengić će, ne skrivajući radost, kratko prokomentarisati ugođaj promocije u hramu kulture riječima: "Dugo smo priželjkivale da se na ovom mjestu čuje aplauz upućen bosanskim književnicama i dočekale smo. Aplaudirale smo Šveđankama u više prilika ali eto Bosanke očekale ovdje na svoj aplauz"
 

Sjećanje na Mehu Barakovića
 
 
Meho Baraković 1945 - 2011
 
Subota 29 septembra, u istoj galeriji je upriličeno veče sjećanja na simbol prognanog  pjesnika Mehu Barakovića.

Sekretar Udruženja ”Broarna – mostovi” Haris Tucaković , je prigodnim riječima otvorio veče sjećanja ali i promovirao dosad neobjavljeni izbor Mehine poezije pod naslovom ” Göteborg – Mali noćni razgovori.
Zlatko Feliks Pregrl, je za ovo veče pripremio prigodan kratkometražni film „Sjećanje na Mehu Barakovića“. Na sceni sjećanja i prisjećanja su se smjenjivali Mehini prijatelji, čitaoci, obožavatelji, otkidajući od zaborava svako svoj dio pjesničke gromade i simbola prognanog pjesnika. Spomenimo, Uzeira Bukvića, Sabahudina Bahtijarevića, Enisu Čengić, Aidu Zaćiragić, Midhata Ajanovića... Posebno emotivno je govorio Mehin prijatelj, pjesnik i prijatelj iz Novog Sada Svetozar Savković. „Ako se za nekog može reći da je pesnik koji živi kroz poeziju i za poeziju, onda je to bio Meho Baraković“ reći će Savković oslikavajući lirski karakter iz Trebinja prognanog pjesnika.

Skup je svesrdno pozdravio ideju da se veče posvećeno pjesniku Barakoviću, organizuje i iduće godine, i da mu se pridoda konkurs za neobjavljen rukopis poezije mladih pjesnika koji bi nosio ime Mehe Barakovića.

Na ovom mjestu treba spomenuti da je tokom cijele dvodnevne manifestacije u prepunoj galeriji "Kosmopolitan" domaćin bila sjajna Samira Ajanović a suorganizatori manifestacije bili, BiH Savez žena te  udruženje „Broarna-mostovi”.

Zavidim pjesnicima

AUTORICA BOSANSKE LJEPOTE I SMRTI

Glorija

Iako već dvadeset godina živi u Švedskoj, neprolazna inspiracija spisateljice Aide Zaćiragić (47) su srednjovjekovna Bosna i rodno Jajce, istorijski zapamćeno kao posljednja prijestolnica bosanskih kraljeva. Nedavno je objavila knjigu Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine. “Odrastajući u Jajcu, s drugom djecom igrala sam se u podnožju tvrđave, u nekadašnjim kraljevskim vrtovima. Voljeli smo zajedno s turistima ulaziti u mračne katakombe gdje su bile porodične grobnice Hrvoja Vukčića. Tu sam se igrala, nesvjesna istorijske važnosti Jajca. Tek kasnije zainteresirala sam se za davnu prošlost, a posebno za žene koje su ostavile trag u našoj istoriji.” Aida je sakupila građu i opisala život jedan¬aest žena: Elizabeta Kotromanić, Jelena Gruba, Vojača, Katarina Kosača, Jelena Mara Branković, Hasanaginica, Esma sultanija, Diva Grabovčeva, Safi¬kada, Emina i Laura Papo Bohoreta. Osim Emine, sve su one imale tragičan život, zbog čega je Zoran Ljubica, u kritičkom osvrtu, kako kaže Aida, nazvao knjigu Kronikom bosanske ljepote i smrti. Inspirisana Bosnom i srednjim vijekom, prije nekoliko go¬dina napisala je kn¬jigu Kraljevstvo bijelih ljiljana, posvećenu tužnoj sudbini Katarine Kosače i njene djece, ali kao bajku sa sretnim završetkom. Sada piše uglavnom za djecu, a uskoro će objaviti i jednu slikovnicu za najmlađe.


ARIJA IZ AKVARIJA, Kemal Handan




Ovih dana je u izdanju ”Bosanske riječi” u Tuzli izašla sliko, pjesmarica za djecu, Kemala Handela. Čika Šimo Ešić, Mirsad Bećirbašić, vrsni dječiji pisci su o knjizi toliko lijepog rekli, da nama i ne ostaje ništa drugo već da je i vama preporučimo.

Evo malo d aknjigu kušate:

 
                 
RIJEČI
.... Riječ otvara, kaže stara
riječ ruši, riječ stvara.
U grlu se riječi suše
plaču i pjevuše....
 
... Odabire neko riječi
kao zlatna zrna
Riječ spriječi, riječ liječi
bježi kao srna.
(Pjesma „Riječi“)
 
Naslov knjige sintetizira osnovna razmišljaja i emocije autora. Napomena biografskog karaktera da je autor izgnan iz rodne Banja Luke, da je adresa američka, obilježila je one pjesme u kojima se oživljavaju nostalgična sjećanja na djetinjstvo, rijeku Vrbanju, (ciklus „Na Vrbanji jedna brana) ljude (na primjer pjesma posvećena slastičaru Šukriji), događaje. I mimo tih sjećanja, Bosna je prisutna i kada autor za motive ima Kulina bana, ili Edina Džeku, ili tek turistu.
 
U bosanskohercegovačkoj literaturi rijetki su autori koji ostvaraju stihove dijametralno različitih tema i duhovnih stanja.. Pjesma „Arija iz akvarija“ nije samo sudbina sužanjstva svakog onog ko je izvan svog prirodnog miljea kao što je riba izvan rijeke, kao što je čovjek izvan domovine.. To je osuda uskraćenosti osnovne humane biti, prava na izbor. Moćni su stihovi u kojima ribar lovi rijeku, rijeku svoga djetinjstva, kojom teku materinske riječi, koja zapljuskuje i očevom nježnošću, na čijim obalama odjekuje graja vršnjaka.
U pjesmama nostalgije, autor ne optužuje, ne podiže glas, konstatira čežnju ali se na epski način ne miri sa datošću. I taj kovitlac prenesen je jezikom istovjetnim sa sviješću mladog čovjeka. A to je rijetko umijeće koje krasi vrse pisce.
Većina pjesma je vedra duhovita, ( kao na primjer pjesme iz ciklusa  „Životinjsko carstvo“ ili ciklusa   „Kapljice istine“) zasnovana na igri koja ima visoke estetske standarde.  Pjesma „Vrabac i žabac“   kao da je pisana  na pravilima igre „ Pretvori se ,pretvori“, „Vikendica“ je vješto izvedena dosjetka o osobinama puža koji se zaljubljuje, „Kornjača“ i mudra i razigrana, kao što su mudre i razigrane i pjesme „Ahilova peta“ ili „Kocka je bačena“....Vedrinom odišu i druge pjesme . Pjesnik doživljava i vidi svijet kao:
 
...I sam svemir, vasiona
slika je balona
(Pjesma „Balon“)
 
Bez obzira na godište čitaoca, pjesme Kemala Handana u cjelini „zaraze“ autorovim duhom.
Zar nećemo duboko uzdahnuti poslije stihova:
 
...Sve me sjeća ovog ljeta
na vremena stara
dok Vrbanjom plovak šeta
tih svjetskih ribara“
(Pjesma: Vrbanjski ribari“)
 
Zar nas neće preplaviti nježnost poslije ovih stihova:
 
...“Nema ništa“- kaže tata
„draže mi od duplikata“
Za mamu se dobro zna
Sve je isto –puta dva“
(Pjesma  „Blizanci“)
 
Zar se nećemo prepustiti stihovima punim ljubavi, a ispjevanim ljupko, razdragano:
 
....Kosica joj miriše
mirisavi cvijet
pa zbog toga uzdiše
sav krilati svijet
Leti svaka baja
na cvijet zvani Maja“
(Pjesma „Upavanka za Maju“)                                                 
 
 
Autorova boja , intonacija je u osnovi plava kao što je ispisao.
 
„ Nebeska je
jedna boja
ona moja
ona plava/
 prava“
( Pjesma „Plava boja“)
 
Obilježen plavetnilom, autor čitaoca i bosansohercegovačku književnost obogaćuje
ljepotom koja je :
 
„...od plesa razigrana
od cvrkuta raspjevana
radosna je zbog života
a beskrajna- ah, ljepota.
(Pjesma „Ljepota“)
 
Kemal Handan je napisao knjigu kakva nam je nedostajala, vrijednu, svježu, osobenu. Sam je sebi postavio standarde koji onu sljedeću obavezuju a istovremeno čitaoca čini nestrpljivim, dok se bude vraćao „Arijama iz akvarija“.
 
 
 
Sarajevo, 03.2012.g.                                                   Mirsad Bećirbašić  
 
 _______________________________________________________________
BILJEŠKA O AUTORU
 

 
 KEMAL HANDAN  rodio se 15. februara 1956. godine u banjalučkom naselju Vrbanja, gdje je završio i osnovnu školu. S diplomom banjalučke Gimnazije, 1975. godine, upisuje se na studij ekonomije. Radio kao službenik u Privrednoj banci Sarajevo, zatim kao sekretar Muđuopštinske organizacije za slijepa i slabovidna lica, a kasnije i u Crvenom krstu Njemačke.
Posjeduje titulu majstorskog kandidata u šahu.
Maja 1993. godine odlazi za svojom porodicom u Njemačku. Od 2000. g živi i radi u SAD-u.
U književnosti je prisutan od 2010.g. Sarađuje sa časopisima "Banjalučki žubori"/ Slovenija ,  ŠEHER Banja Luka / Švedska,  Palčić / Sarajevo, Sabah / St. Louis, USA
 
Objavljene  knjige:
Samostalna izdanja:
•        Usnula planeta, pjesme iz usnulog svijeta, Tuzla 2011
 
Zajednička izdanja (poezija) :
•        Kapija Istoka i zapada, Sarajevo 2010
•        Duhovna konekcija, Sarajevo 2011
•        Garavi sokak , Inđija 2011, 2012.     



INTIMNO ARTIKULIRANO U JEZIKU




Predrag Finci: Osobno kao tekst, Antibarbarus, Zagreb, 2011.

Nova knjiga Predraga Fincija otvara u nas malo istraživan i poetički malo znan fenomen, naime onaj što ga autor imenuje u naslovu, a koji otvara cijeli kompleks fenomenoloških i poetičkih pitanja. Predrag Finci, budući filozofom estetičarem, ponajprije se bavi fenomenološkom i estetičkom dimenzijom problema, dok taj fenomen nas ponajprije zanima iz književno-povijesne i književno-teorijske perspektive, jer knjigom dominiraju (književna) djela te profilacije, toga žanrovskog određenja.
Autor je široko i sveobuhvatno izabrao u šest poglavlja govoriti o dnevniku (bilježiti svoje), ispovijesti (kazivati svoje), osobnoj fotografiji (vidjeti sebe), autobiografiji (objediniti svoje), biografskom filmu (gledati drugog) i biografiji (opisati drugog), gdje su opisi u zagradama ujedno i autorovi podnaslovi poglavlja, a iz čega je, u najkraćemu rečeno, posve razvidno što je u Fincijevu viđenju bit i priroda svakoga od fenomena.
Autor se odlučio za istraživanje tih vrsta tekstova iz povijesne, tekstološke, kontekstološke i komparativne perspektive postavljajući uvijek i svagda pitanje o autoru, dakle o osobi, oosobnome, o subjektivitetu, o prirodi teksta i o uvijek podrazumijevajućem Drugom. Status osobe u tekstu, odnos osobe i teksta i uvijek ukalkulirani daleki drugi, motrilišne su točke iz kojih autor knjige istražuje narav i poetiku „žanra“; ili pak samo jedan od „narativa o životu“ kako bi rekao Riceour, budući da je narativ o životu i roman, i pripovijest, i poezija, pogotovu, ovdje već zarad imena relevantna, ispovjedna poezija. Naravno da autorovo istraživanje ostaje izvan striktno književno-vrednosnog, estetskog diskursa, premda se on dotiče i elemeneta koji bi tu vrstu „stvaralaštva“ i estetski mjerili. Međutim, mnogo mu je važniji „filozofski diskurs“ i zarad njega se autor poduzeo istraživanja odnosa „ja – drugi“, budući da na njemu počiva i drama osobnoga i drama teksta snažno određenog osobnim.
Nerijetko tanka nit razdvajanja između ovdje jasno distanciranih tipova tekstova ili, nerijetko, preklapanje kvalifikativa tekstova različito imenovanih često je autora knjige nužno vodilo poređenju različitih diskursa/narativa.
Usporedbe po sličnosti ili razlici, ili pak po poziciji odnosa „ja – drugi“ nerijetko služe Finciju kao žanrovska differentia specifica, a na način na koji se, kako bi to rekao Milivoj Solar, žanr razumijeva kao najniža razina klasifikacije. Tako će nam autor „izdiktirati“ da je „dnevnik neposredna permanentna osobna reakcija na aktualno, ispovijest segment i svakako važan trenutak u životu osobe, a autobiografija sumiranje vlastitog životnog iskustva“ (str. 103). Tu će žanrovsku razlučnicu autor češće snažiti, pa će reći da je dnevnik „znak samodovoljnosti, autobiografija potvrđivanja vlastitog pred Drugim, ispovijest otvaranja Drugom, biografija dokaz da se za opisanu osobu interesiraju i drugi“ ili pak da je „dnevnik porod introspekcije, ispovijest izjašnjavanja, autobiografija osobnog konstruiranja vlastite povijesti, a biografija plod ozbiljnog istraživanja i zainteresiranosti za život Drugog“ (str. 175). No, autoru kao da je i to malo pa će potencirati da su dnevnik, ispovijest i autobiografija kao „izrazi monološkog karaktera“ uvjetovani: dnevnik – okolnostima, ispovijest onim što osobu tišti, a autobiografiju ono bitno što je označilo neki život (str. 187).
Ispisujući šest eseja, Predrag je Finci ispisao u nas vjerojatno najobuhvatniju prezentaciju žanrova koji osobno „pretvaraju“ u tekst, ja bih rekao u književni tekst. Konzultirajući brojnu literaturu, može li se ovdje reći i primarnu i sekundarnu, autor je ispisao najobuhvatnije djelo ovakve vrste na našem jeziku. Zato ukratko želim ukazati na svaki od šest eseja ponaosob uvjeren da ono što ću izdvojiti još više produbljuje zanimanje za ono što ovakav prikaz ne može obuhvatiti, sadržavati.
Za Fincija je dnevnik sugovornik, most između ja i svijeta, između ja i drugosti, dnevnik mu je skup fragmenata. Izdvajanjem najreprezentativnijih imena dnevničke literature (Mann, Kafka, Gide, Camus) autor zapravo utemeljuje svoju fenomenologiju dnevnika. Mi tome pridodajemo i Krležine dnevnike i Andrićeve Sveske, kao osoben oblik dnevnikovanja. Uz sve ono što je Finci izrekao o dnevniku, meni se čini važnim spomenuti, i ne samo iz osobnoga iskustva, jednu od Solarovih kvalifikacija dnevnika kao „građe za prisjećanje“, premda ostaje pamtljivo i Barthesovo viđenje dnevnika kao „beskrajno izmjenjivog albuma“.
Ispovijest je govor drugome sebe radi, priznanje intime s povjerenjem, premda je neki teoretičari vide kao podvrstu autobiografije. Podsjećanje na Marka Aurelija i njegovo djelo Ta eis heauton; te na vjerojatno najpoznatije svjetske ispovijesti, one Augustinove, ne mogu nam iz vidokruga izbrisati ni Dostojevskijeve Zapise iz mrtvog doma, kao ni, na određeni način Eckermannove, Jandrićeve ili Čengićeve „ispovjedne“ razgovore s Goetheom, Andrićem ili Krležom. Imalo bi, dakako, smisla ozbiljnije teorijski zaorati u našu autobiografsku literaturu, makar i samo onoliko i na način na koji je to u hrvatskoj književnosti uradila Helena Sablić Tomić u svojoj studiji Hrvatska autobiografska proza.
Mjesto fotografiji, kao slici stvarnosti, u posvemašnjoj „demokratizaciji“ govora, naime „najbržeg mogućeg opisa s najmanje truda“ (str. 92), Finci je s razlogom dao iznimno važno mjesto, tvrdeći kako „fotografija ne čini udaljeno prisutnim, nego nas prenosi na drugo mjesto“ (str. 87), pritom do kraja uvjeren, zajedno s Barthesom, da se na fotografiji „ja pojavljuje kao netko drugi (str. 97). Tako odnos „ja – drugi“ vjerojatno nigdje nije tako intezivan kao tu, u osobnoj fotografiji.
Autobiografija je, za autora, (samo)svjesno obraćanje javnosti, ona stvara sliku o sebi, ona je sam svoj odvjetnik, izmišljanje sebe, onaj Ricoeurov „narativ o životu“.
Od moje prve školske lektire, Nušićeve Autobiografije, do moje posljednje (lektire) iz te sfere, one nedavno u nas prevedene, najuglednijeg živućeg svjetskog teologa Hansa Künga, a zajedno s Fincijem, uvjeren sam da autobiografija doista rekonstruira i ponovno oblikuje vlastiti život, dakle da u njoj „ja pisca piše sebe“. Pa makar to bilo i po modelu: „Ja koje mislim jest idealno Ja, Ja koje bih da dosegnem jest moja intencija, a moje Ja ono koje živim. Svako od njih mi pripada jer svako ima utjecaj u mom činiti i biti.“ (str. 131).
Jer, kad Finci kaže da je u autobiografiji „ime vjerovnik kvalitete tekstova“, onda baš mislim na najbolje od njih, gdje uz već spominjane autore i autobiografije, valja, ilustracije radi, izdvojiti i one Nadežde Mandeljštam, Varlaama Šalamova ili Karla Štajnera, čije su autobiografije, podjednako kao i Küngova (unutar druge vrste totalitarizma) duhovna gerila, kojoj gotovo uopće nije potreban onaj jezik autobiografije koji će Finci okvalificirati kao: „jezik autobiografije je jezik dokazivanja, uvjeravanja, pozivanja, zavođenja...“ (str. 149), a koji su vjerovnici kvalitete tekstova.
Što tek reći uz autorov esej o biografskom filmu? U kratkom sam vremenu iznova gledao filmove: Paul Gogain, Amadeus i Frida Kahlo (s ranijima o Bachu i Schumannu, te Hölderlinu, primjerice) i dugo se bavio mišlju pisati o prezentaciji života umjetnika i umjetnosti na filmu, a onda me je Finci porazio informacijom u svojoj fusnoti (str. 156) da je samo Hollywood od 1927. do 1960. snimio 291 biografski film (zabavljači, umjetnici, političari, kriminalci, sportaši, vojna lica, okrunjene osobe, istraživači, ljubavnici, znanstvenici, pronalazači, religijska lica...). Da, moram se složiti s autorom da „slika osobe nikad nije sve što osoba jest“, ali baš zato me to zanimalo što se u tim filmovima „život pretvara u umjetnost“ i što su tu važnije tzv. biofantazije od biodokumentarnosti.
Biografija je možda i ponajstariji i najrasprostranjenijih od svih u ovoj knjizi tretiranih upisa osobnog u relevantan tekst. Treba li uopće spominjati grčke ili rimske historičare-biografe ili pak bezbrojne srednjovjekovne hagiografe? Autore biografija od Plutarha i njegovih Usporednih životopisa i Laertijevih Života i misli filozofa do praktički jučer prevedene knjige Petera Sloterdijka Filozofski temperament. Da, biografija jest istraživanje, tumačenje i objašnjenje života Drugog. I možemo se suglasiti s Irom Bruce Nadel da postoje tri tipa biografije: dramatično-ekspresivni, objektivno-akademski i interpretacijsko-analitički, gdje „prvi ističe sudjelovanje, drugi odvojenost, a treći analizu“ (str. 186), premda je vjerojatno malo metodski čistih tipova biografije.
Autor je, poigrajmo se pojmom biografije, napisao u nas najtemeljitije biografije šest fenomena/žanrova „osobnoga kao teksta“, napisao je knjigu kakvu bi čovjek poželio napisati, a svaki pasionirani čitatelj pročitati. I to ne samo da bi doznao nešto o čemu na našem prostoru gotovo da uopće nema relevantne literature, nego da bi i sam u svijetu pročitanog pokušao uspostaviti kakav-takav sustav i odmah se potom s autorom podao uvjerenju da „osobno kao tekst tok je bez uvira, nezavršena cjelina, oblik otvorenog djela, nedostatak kraja.“ Valjda i zato opet, na kraju, autorova usporedba po sličnosti: „Ni u dnevniku, ni u autobiografiji, a ni u biografiji nema dovršetka, a ni zadnje riječi.“

Željko IVANKOVIĆ

ZAVJERA



Š. Kadrić

Pijući, jutarnju kafu mislim o Suletu. Možda ga ne znate, ali je moj dobri drugar što je za ovo pripovjedanje dovoljno. Kćerka mu, pa sin, unučadi i on, svakako, urote se protiv žene njegove. E ljudi da ste to mogli vidjeti, prava urota kakvu srećete u filmovima velikih zavjera.

Pazi sad ovo, žena puni šezdeset godina, toliki rod izrodila, toliko rodbine oko sebe razasula i kako je to običaj očekivala da je već od rane zore počnu nazivati, čestitati i ništa. Ni na posao nije išla, čekala. Suletu izdiktirala cijeli spisak sitnica koje se u kući moraju imati u toj prilici. Otišao da sve kupi i po baksuzluku, skoro ništa nije kući donio. Te nešto zatvoreno, nešto nemaju, nešto kupio pogrešno, elem dovoljno jezika pobrao da mu može biti do narednog rođendana.

I mislite da se okahrio, naljutio, ništa. Čovjek tvrdoglav kakvi su jošuvjek neki Bosanci. Istrajno vodio zavjeru, protiv rođene, pa još voljene žene. Do kćerke trčkarao odnosio što je trebalo, pa i ono što nije trebalo. Jedna je Beba, žena i majka rođena.

U zavjereničkoj priči im negdje i ja naumpao, te pita hoću li, mogu li? Ja prisatao te me umjesto u sedam pokupio pola sata ranije. Valjda posumnjao da bi negdje moglo procuriti. Znao da se vijesti brzo i u nehatu šire a Beba ko Beba, zna razotkriti zavjeru na kraljevskom dvoru a nekamo li u kući rođenoj.
Kćerka, Amela, jedna i jedina, nazvalaje  i javila da se lijepo spremi, kao izvodi nju i oca na večeru, rekla vrijeme i spustila slušalicu. Bebu srce žacnulo, kćerka, sunce mamino ipak nije zaboravila, žensko ko žensko, vruće, mislila ali se i spremala.

Sule stigao pred vrata, ponovo bez torte sa čokoladnim prelivom, kako mu je treći put danas naredila. Šta će da vrišti ne pomaže, zna ona Suleta, džaba ti je vrištati, kad on nešto skonta u svojoj glavi to ti je ko ćuprija na Drini, kamen.

Ušla u auto, on vozio, ona zvocala, te što si ovo, što nisi ono.. u tom došli do Ameline kuće. Beba će kao sačekati dok se Amela pojavi, Sule neda: „ Pođi ti u kuću na kratko, znaš šta si rodila, treba joj cijela vječnost da se namakari,“ ubjeđivao je ali pobjegao u kuću da ga riječima nebi stigla. Pred vratima Beba, namjesti osmjeh rođendanski, odlučila da bez njega danas ni izlazi ni ulazi i uđe.
Pred njom bilo u stroju sve što je danas pogubila, svi kojima nije naumpala i više od toga, muzika, pjesma rođendanska.

Danas nam je divan dan, divan dan, našoj Bebi rođendan, rođendan,
Živjela, živjela i srećna nam bila, Živjela, živjela i srećna nam bila.
Tri puta hura za Bebu.
Hura, Hura, Hura.
Apluzzzzzzzzz

E hajde ti sad sačuvaj rođendanski osmjeh i šminku za ovu priliku, malo sutra. Okrenula glavu u stranu i zaplakala pravo rođendanski.

Kažem vam Sule je čudo, zna organizovati zavjeru, da mu ni rođena žena  ništa ne posumnja.
A kad ona nije ovu otkrila, znajte da je bila zavjera ama-ha. Sretno i priči dodajite, red pjesme i muzike, red smjeha, red meze i vina najboljeg i pokoje parče torte posute čokoladnim listićima, baš one po koju je tri puta tog dana Suleta slala.

 

SENKINO POSLJEDNJE PISMO

 Selo, lje na platnu, Š. Kadrić
 
Faiz Softić

 A sve je počelo tako spontano, onako kako i počinju svi veliki događaji. Putem društvene mreže Fejzbuk Senka iz Jagoča i Miroš iz Sutomora stupili su u vezu i virtualnu ljubav. Početak je obećavao puno – ljubav u čijem tihom plamenu gore sve različitosti. Ona je bila Muslimanka iz višečlane i siromašne porodice. Njen otac Nuradin Kos održavao je lokalni put i tako zarađivao za četrnaestočlanu porodicu. Senka se školovala o društvenom trošku u gradu i za vrijeme školskih raspusta dolazila svojima na selo. On – Miroš Zgodić, bio je sin moreplovca, kome je otac s dalekih putovanja donosio skupe poklone i pričao mu o dalekim zemljama i lukama koje je posjećivao.

 Fotografije na njihovim profilima ćutale su kao nijeme i ništa nisu progovarale o njihovim djetinjstvima i životu. Nije bilo zore, ni dana, ni noći, a da preko visokih brda iz zabitog sela Jagoče, smještenog između dvije guste šume, nisu prelijetale poruke, letjele k moru i padale ispred Miroša na koje je on brže bolje odgovarao, ne štedeći riječi ljubavi.

A počelo je ovako:
 Miroš je poslao Senki zahtjev za prijateljstvo, što je ona, jednog majskog dana negdje u sumrak dok ja za brdima Bjelasice zapadalo sunce crveno kao krv, prihvatila.
 On je napisao: Sviđa mi se tvoja kosa, a ona odgovorila: Hvala, i ti si lijep dečko. To veče dugo je ostala na bašti pod jabukom i ispisivala poruke. Ostala bi i cijelu noć, ali zabrinuti otac gazeći visoku travu dođe do nje, tepnu je po ramenu i pokaza da je vrijeme za spavanje, a ne za kompjuter. Na svom đačkom raspustu toga ljeta sve češće je bježala u baštu iza kuće, krijući ispod svoje bluze bijeli omaleni lap-top u kojem je Mirošu ispisivala poruke čežnje i ljubavi.
 Tako je krenula ljubavna bajka Senke iz Jagoča i Miroša iz Sutomora.
 Negdje početkom avgusta Miroš je napisao:
 Bez tebe ne mogu da živim, hoću da budeš moja žena i da te imam zauvijek. I uvijek ponavljao: zašto se ne javiš na telefon, hoću da čujem tvoj glas?
 Ne smijem da se javim, šalji mi poruke i ja ću tebi – odgovarala je Senka.
            Ali hoću da ti čujem glas – Bio je uporan Miroš.
            Bolje je ovako – ubjeđivala ga je Senka.
 Dolazim po tebe, i hoću da odsada živimo skupa.
 Nemoj!!! – odgovorila je djevojka ispod velike jabukove krošnje, i da je Miroš bio tu vidio bi suze koje su se, kao biseri, kotrljale niz lice i kvasile njena mlada bedra. To isto veče, najstari brat Zahir primijeti kako njegova sestra pogleduje uz jabuku kao da nekog traži i uvede je u sobu prijeteći joj da nikad više ne ostaje tako kasno na polju. Djevojčica je klimnula glavom i tako obećala da više neće ostajat kasno na bašti. Ujutro je, u svojoj đačkoj svesci nacrtala brod. Nacrtala je valovito more kroz koje plovi veliki putnički brod sa čije palube maše bezbroj podignutih ruku. Sve je to uradila na livadi, nadgledajući dvije krave koje su halapljivo pasle u prikrajku. A onda je ispod plave bluze prekrivene cvjetićima izvukla svoj mali bijeli lap-top i spustila ga u travu. Uključila ga je i sačekala nekoliko minuta konekciju, a onda je potražila fejzbok, znajući da tamo sigurno čeka njen Miroš. U rubrici poruke dočekalo ju je desetak poruka, od onih toplih i golicavih do onih prijetećih. A u zadnjoj je pisalo:
 – Zbog tebe sam pao sa bicikla, dok sam ti pisao poruku, i slomio nogu! Senka odskoči i s obje ruke udari po travi, a onda je napisala:
 – Stvarno mi je žao!
 – Nema žao – odgovorio je Miroš. Senka isključi mali kompjuter, a u tom trenutku u džepu poče vibrirati telefon. Bio je to on, ali se ona nije javljala. Umjesto javljanja, napisala mu je poruku:
– Ne smijem ti se javiti, a volim te...
– Zašto se ne javiš? – bio je uporan Miroš.  Senka je isključila telefon i zagledala se u daleka brda koja su se u dalekoj sumaglici ljetnjeg dana oslanjala jedno na drugo. Njen svijet je – svijet tišine. Zna to Senka i zato ostaje čvrsto priljubljena uz zemlju dok visoko na plavoj beskrajnoj plahti krive se bjeličasti tragovi aviona. Još jednom je pogledala veliki brod koji prosijeca uzburkano more, zatvorila svesku i ostavila je u svoju torbicu.
 Čula je trava, a što trava čuje zemlji preda, a zemlja svojim nevidljivim venama razastre čuveno do najskrovitijeg kutka planete. Čula je voda, a što voda čuje ona to i ponese i u svojim talasima oblikuje boju glasa i smjesti u uši zaljubljenih šetača pokraj rijeka i potoka, pokraj mora i okeana...  Senka je još jednom, sjedeći na livadi, na samo njoj znan način, šapnula travi, a trava zemlji i vodi: – Ja volim Miroša!
     Sutradan, samo što se ponovo našla na livadi, uključila je svoj mobilni telefon na kome su, uz alarmantno svjetlucanje sa ekrana, stale pristizat poruke koje su jedva dočekale da se  poredaju. I opet isto: ljubav i prijetnja!
  – Dolazim sa ocem sve ću vas pobiti!  – To je bila posljednja poruka koju je Senka pročitala, a onda je duboko zajecala i počela ispisivat riječi:  – Dođite, ali mene nećete živu zateći.
  Senka, gluhonijema šesnaestogodišnja djevojčica, ušla je u štalu. Ubrzo za njom ušao je i njen brat, ali je sve bilo kasno: njeno tijelo klatilo se o gredu po samoj sredini prostorije. Na njen telefon i dalje su pristizale poruke svjetlucajući kroz platno na džepu plavih pantalona. Pozvali su policiju. U trenutku kada je inspektor ulazio na vrata štale u kojoj je visilo beživotno Senkino tijelo, njen telefon je zazvonio. Inspektor priđe izvadi telefon i prisloni na uho:  – Izvolite, ovdje policijski inspektor Rabren, a ko ste vi? Miroš zanijemi – nije očekivao da se bilo ko javi, a ponajmanje policijski inspektor. Rekao je svoje ime, a onda ugasio telefon, istrčao iz kuće, nekud krenuo, pa se povrati i sjede na terasu sa koje je posmatrao veliki putnički brod, koji je lagano isplovljavao iz luke i sa kojega je mahala šuma ruku. Pred kućom se zaustavio policijski đip iz kojeg iskočiše dvojica naoružanih specijalaca u crnim odijelima i policijskim čizmama: Miroš Zgodić!? – upita onaj prvi. Ja sam odgovori Miroš prije nego mu samo u dva pokreta metnuše lisice i kad one škljocnuše na njegovim rukama, onaj ga drugi poteže:  
– Ulazi u kola, ubico!  – Miraš Zgodić, momak od dvadeset i sedam godina ili stvarno nije znao, ili se pravio da ne zna zašto ga vode.
      Na dan dženaze Senke Kos grijalo je sunce, od kuće nedaleko od štale u kojoj je sebi prekratila život, otegla se duga kolona prema seoskom groblju. Neveliki tabut gipkao je na ramenima njene braće primičući se taze iskopanom mezaru koji je čekao njeno tijelo. Braća su povremeno usporavali, nebili što duže Senka ostala sa njima. Iz kuće su odlijegali jecaji koji su probijali nebo i zemlju. Dok je Idriz-hodža pozvao okupljeni svijet da halali mladoj Senki ako je koga uvrijedila ili šta ostala dužna, neko iz one gomile reče kako to dijete nije stiglo nikom ni sud vode natruniti.
      Nekoliko učenika Senkine škole, sporazumijevajući se govorom ruku, fotografisali su se na ledini iznad groblja.  
 

 


HOĆE LI ZLATAN NADMAŠITI SUŠIĆA?

 

Safet Sušić Pape je upravo proglašen najboljim

stranim fudbalerom u (h)istoriji francuskog fudbala.

Stekao je slavu u PSG, klubu u kom danas igra

Zlatan Ibrahimović.

 

 

Sušić                      Ibrahimović

 
Safet Sušić proglašen je za najboljeg fudbalera u historiji francuskog klupskog fudbala. Sadašnji selektor bh. reprezentacije ranije je proglašen za najboljeg fudbalera u historiji Bosne i Hercegovine

Neponovljivi Pape dovodio je na fudbalske terene i one kojima sport nije važan. Bio je istinski mag na travnjaku. 
 
Lopta se u njegovim nogama nije doimala kao strano tijelo - tako su savršeno izgledali skupa.
 
Sušić je u dresu PSG-a ostavio dubok trag odigravši za klub 350 utakmica i postigavši pritom 85 golova. 
PSG i Sarajevo obilježili jednu veliku karijeru
 
Za najbolju jugoslovensku vrstu nastupao je 54 puta uz 21 pogodak u nacionalnom dresu.
 
Domaći ljubitelji fudbala najradije ga se sjećaju iz vremena dok je nosio bordo dres fudbalskog kluba Sarajevo za koji je u 220 nastupa postigao 85 pogodaka. 
 
Pogledajte fotografije iz vremena kada je legendarni Pape nastupao za PSG i reprezentaciju Jugoslavije.

Preneseno. Radiobih.ba

 
 
 

ALKEMIJA SEMIRA OSMANAGIĆA

 
Foto: Š. Kadrić
 
Visoko, avgust  2012

Evo me na visni od 700 M/V, to je tjemena tačka Bosanske piramide Sunca, kako je Semir Osmanagića nazvao, mnogi ime i prihvatili. Oko mene su ekipe Austrijske SERVUS TV sa Alfredom Schwaryewbergerom, CRO MEDIA TV sa Danijelom Padovićem i Franjom Lukićem, ispred nas Semir Osmančević i Dr. Slobodan Mizdrak.  Kasnije nam se pridružuju i radoznali posjetioci ali i nekoliko akcijaša sa dobrovoljne radne akcije koja j eovdj epostal atradicija.

Dr. Mizdrak sa cijelim čudom od instrumenata mjeri elektromagnetno zračenje na vrhu piramide i pokazuje instrument na kom stoji 28 khz. „To je zračenje koje na pravi priroda“, saopštava fizičar uz sav autoritet instrumenta i doktorske titule. Novinari pitaju Osmanagića otkuda to, on spremno odgovara `da je u pitanju energetski uređaj što jeste unutrašnjost piramide i njenih hodnika složenih po određenim fizičkim zakonitostima koji generiraju zračenje`.

Taj dan posjetu i snimanje Bosanskih piramida i Semira, svakako, najavila je i Makedonska TV ali i Histori kanal. Poslije nekoliko dana sam se sam na isto mjesto vratio iz skroz privatnih razloga, u želji da napravim bolje fotografije krajolika bez izmaglice. Malo iza toga Vijesti.ba su slavodobitno prenijele informaciju i film sa National Geographic o Semirovoj izmišljotino piramida u Bosni.

Neupuštajući se u domen arheologije i piramida, lično mogu posvjedočiti ono što sam već nekoliko godina pratio i čitao: „Cijeli prostor koji je Semir markirao kao piramidu, je sjajno arheološko nalazište sa puno slojeva i puno civilizacijskih tragova. Ono što je Semir već učinio, to je inspirisao je mnoge da kopaju. Sva mudrost je da oni što traže i nađu, oni što kopaju i iskopaju, ponekad ne ono što traže, ali često i više od toga. Sjetimo se sjajnih alkemičara, tražili su hemijski put do zlata, nikad ga nisu pronašli ali jesu popunili cijelu lepezu nepopunjenih stranica u nauci. Kopanja u Viskom se naprosto netreba plašiti.

 
_______________________________________
Demant - Semir Osmanagić
 

SARAJEVO / VISOKO - Jasno je kome i zašto smeta Bosanska dolina piramida i otkrića do kojih smo došli. Nastavljamo s radom, za nas su relevantni samo stručni argumenti. Ovo je prva reakcija arheologa Semira Osmanagića na tvrdnje “National Geographica” da njegova istraživanja nikuda ne vode i da je izmislio priču o bosanskim piramidama.

“Jednog dana će većina naših ljudi shvatiti kako funkcioniraju elite koji u svojim rukama imaju medije, korporacije, politiku – kaže on.
 
Osmanagić se mostarskom Dnevnom listu javio iz meksičkih džungli gdje već danima boravi sa grupom svjetskih istraživača. Za nekoliko dana sa suprugom će iz Meksika otići u SAD gdje on ima svoju firmu.
 
- Taj dokumentarac “National Geographica” je naručen, engleski producenti su ga realizirali, a iza svega stoji činjenica da mnogima i dalje smeta što jedna neprofitna fondacija, kakva je ova naša, rukovodi otkrićem koje mijenja svjetsku povijest. Najviši izraz međunarodne znanstvene verifikacije piramida u Visokom su dvije znanstvene konferencije održane 2008. i 2011. godine. Prva je zaključila da je Bosanska dolina piramida arheološki fenomen, a ne prirodni, a druga da je ovaj projekt od globalnog značaja, a postojanje piramida u Bosni traži da se mijenjaju knjige povijesti. U radu ovih konferencija sudjelovala su 82 znanstvenika iz 17 zemalja svijeta – kaže Osmanagić.
 
Tvrdnje bez uporišta
 
On ističe da tvrdnje geologa Dougala Jerrama i arheologa Henrya Jeromea Chapmana s Britanskog kraljevskog instituta kako je priča o postojanju piramida čista izmišljotina nemaju nikakvo uporište:
 
“Ta dvojica Engleza nemaju nikakvo iskustvo s piramidama, nisu napisali niti jedan članak o njima niti su vidjeli piramide u životu.”
 
- Prva stvar koju sam rekao ekipi koja je snimala dokumentarac je bilo upravo to da su njihova mišljenja irelevantna. Geometriju i orijentaciju piramide određuju relevantne institucije koje su zaključile da je Bosanska piramida Sunca imperfektna piramida s tri dobro očuvane stranice, te da su one perfektno orijentirane prema stranama svijeta. Priče Engleza da je riječ o “krečnjaku koji veže kamen” samo pokazuju površnost i njihovo neznanje. Zanimljivo je da su engleski producenti u montaži dokumentarca isjekli sve moje izjave u kojima se pozivam na analize uzoraka koje su radili svjetski laboratoriji – kaže Osmanagić.
 
Nova otkrića
 
On dodaje da je projekt u Visokom drukčiji od ostalih naučnih projekata u svijetu, jer je otvoren za sve, tajni nema kao ni selekcije informacija. Na hiljade volontera iz cijelog svijeta već su bile u Visokom i s ushićenjem pišu na internetu o svojim iskustvima jer im je po prvi put pružena prilika biti učesnicima svjetskog otkrića.
 
- Oni su snaga koja će biti iza nas i u desetljećima koja dolaze. Svake godine bosanske piramide posjete na desetke tisuća turista s raznih strana svijeta. Gdje god da držim predavanja, od Kuala Lumpura do Dallasa, od Osla do Kaira, ljudi su čuli za bosanske piramide i s oduševljenjem primaju vijesti o novim otkrićima. Što se tiče potpore države, ona je sporadična, financijski gotovo nikakva. Naša ideja je da se potpuno samofinanciramo. Kada bi postojali vizionari u bh. politici, znali bi da je ovo najvažniji razvojni projekt BiH – zaključuje Osmanagić.
 
Prva istraživanja piramida u Visokom Semir Osmanagić je započeo 2005. godine, a nakon toga formirana je neprofitna fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”. Od tada je utrošeno 300.000 radnih sati na arheološka iskopavanja, laboratorijske analize, testiranja uzoraka, radiokarbonska datiranja.
 
Kada je riječ o trenutnoj fazi istraživanja, Osmanagić kaže da se danas u Visokom nalazi 75 volontera iz 16 zemalja svijeta koji vrlo aktivno rade na nekoliko lokacija Bosanske piramide Sunca, Piramide bosanskog Zmaja, Bosanske piramide Mjeseca i Podzemnog labirinta Ravne. Ovo ljeto prisutni su volonteri, u devet smjena, iz ukupno 52 zemlje svijeta sa svih kontinenata.
 
Energetski fenomeni
 

- Nakon što smo u razdoblju 2005. – 2009. dokazali da je kolosalni piramidalni građevinski kompleks lociran u Visokom, u posljednje tri godine smo uz pomoć fizičara i elektroinženjera dokazali da se na vrhu Bosanske piramide Sunca generiraju energetski fenomeni koje ne stvara priroda.
 
Riječ je o elektromagnetnom izboju frekvencije 28 kHz koju, prema tvrdnjama četiri neovisna tima iz Hrvatske, Italije, Srbije i Finske, može samo energetski uređaj stvarati.
 
Takođe, na vrhu piramide se generira ultrazvuk radijusa 10 metara. Činimo pionirske korake u znanosti o piramidama dokazujući da su originalne i najstarije piramide građene kao energetski uređaji – kaže Osmanagić.
 
- Jednog dana će većina naših ljudi shvatiti kako funkcioniraju elite koji u svojim rukama imaju medije, korporacije, politiku. Oni žele kontrolirati velikim otkrićima. Ovaj projekt mijenja odnos naših ljudi u znanosti, za razliku od kompleksa niže vrijednosti kojeg su pojedini Englezi stotinama godina stvarali generacijama naših znanstvenika – poručio je Osmanagić.

 

(Dnevni list)


RAMIZ I RAHIMA GEC 65 godina zajedno

Uz posljednji pozdrav Rahimi, što upravo sklopi oči izađe iz priče.
Ševko Kadrić

 

 Ramiz i Rahima Gec

Zvali me na goraždanski Festival prijateljstva da govorim o knjigama, mojom rukom potpisanim, ja otišao, ali za susret sa Goraždom sam imao i još jedan razlog. Ramiz me odavno zvao da navratim, nekad sam kod Gečeva na Mrčićima bio kao kod svoje kuće, ali eto vrijeme kule i puteve gradi i razgrađuje. Putevi do Mrčića već dvije decenije zatrpani, kuće popaljene, ali Gečevi se na vrijeme u Goraždu skrasili.

Nisam se najavljivao samo pozvonim na vrata. Čujem korak u hodniku a onda vidim i Rahimu, pozna i ne pozna, prisjeća se dok nisam glas pustio a onda vrisnu i zaplaka. Kraj nje se i Ramiz stvori, kao njena životna sjena i izgovori mi ime, kao da sam juče od kuće otišao a ne da se između nas ispriječilo punih dvadeset i pet godina.
-    Ima li toliko?, pita Ramiz kad godine zbrojasmo.
-    Ima, velim u Tita zagledan. A Tito u maršalskoj uniformi iznad njegova ležaja se usprsio.
-    E neda ga skinuti ni za živu glavu, žali se Rahima pristavljajući kafu.

U ormaru vidim uniformu iz ovog rata, nosio je od prvog dana. Kaže znao je našto će ispasti i tri puške bio nabavio dok su drugi kulali zidove i vikali „Neće“. Fikret iz Njemačke slao pare da mu sprat opremaju, on umejsto maltera i kreča kupio puške.
-    Sa sedamdeset godina u rov?, pitam u čudu, 1992 godine je Ramiz napunio sedamdesetu.
-    Niko ga nije iz njega mogo istjerati, opet će Rahima.
-    A šta ću, vidim po pameti ove mlađurije i onih što su nas u početku vodili sve bi bilo tepen. Kaže da je dvije puške dao za odbranu a treću držao za sebe i tako do posljednjeg dana rata sve na prvoj liniji, cijelo Goražde bilo na prvoj liniji a njihova kuća bila udaljena nekoliko stotina metara od neprijateljskih tenjkova...

-    Edhem?, upitah za jednu nedovršenu porodičnu priču. Smije se.

-    Je li bio jatak?, ponovo pitam.

-    A, jeste, ponovo se smije i nastavi. Godina bila poratna, 1945. On se u Bukovicu vratio da gone bandu, odmetnike. Risto Danilović, Diko Barac, lokalni četnici po šumama hodali ali ih bilo i ko zna otkuda. Ramiz bio komadir i imao jedinicu od 20 ljudi sakrivenih na raskrsnicama puteva. Samo se on kretao sa pištoljem za pojasim sakrivenim. Rekli mu da je Edhem uhapšen i da ga saslušavaju na Kovačevićima. Edhem mu bio najbliži rod, mislio da ga pozna ko samog sebe te on trči na Kovačeviće, uleti u policijsku stanicu kad u podrumu Edhem na zidu klinima razapet, baš ko Isus na raspelu.

-    Šta radite od čovjeka, vrsnuo on i počeo prijetiti.

-    Jatak, uvjeravao ga neki što ga je islijeđivao.

-    Ako sam ja jatak to je i on. Skidaj!

I skinuli ga, on mu pomogao da se obuče i dođe sebi, rekao mu kuda će ići do Vukasovića  da ga nebi ponovo uhvatili, možda i ubili. Tu veče mu otišao kući da utvrdi. Edhemova djeca i žena bili u kući a on sebi bajtu bio napravio malo odalje odakle je mogao da prati ko prilazi kući. Samo mali dio one bajte iz zemlje virio a i on bio dobro prikreiven i pritrpan zemljom i lišćem. Tu mu Edhem samo rekao: „Jesam“.
-    Šta bolan jesi? U čudu ga pitao Ramiz.
-    Jesam, a šta da nisam htio? Ni žene ni djece ni mene sad nebi bilo?, nastavio da mu govori Edhem svoju priču i to kako i kada je postao jatak Rista Danilovića. Tu noć ga Edhem zaustavio da noći kod njega, da ne ide po mraku kroz šumu, i ostao Ramiz u onoj bajti.

Negdje pred zoru čuo korake i tiho kucanje. Trznuo se za pištolj, Edhem ga smirio i izvukao se vani. Čuo je da nešto pričaju, vidio nije ništa, sa onim pištoljem nije mogao puno učiniti, čekao. Rekao mu Edhem da im je zavežljaj hrane dao i da su otišli.

Ubrzo su odmetnici naletili na jednu od onih zasjeda po raskrsnicama puteva postavljenim i izginuli.
-    Sreća moja, inače bi ja ko Edhem visio na onom zidu ko Isus razapet, šali se Ramiz govoreći mi o Edhemu i njegovoj porodici što je ubrzo poslije onog rata otišao u Tursku.
 

Uz onu Rahiminu kafu što nam je priču podgrijavala, ispriča mi još jednu ratnu, banjalučku. Jedinica u kojoj je bio prolazila kroz Banjaluku, tačnije oslobađala je. Iza nake kapije čuo pomaganje nemoćne žene. Kapija bila stara bosanska i on udari nogom, automat i bio u rukama i uskoči unutra. Pred njim bila jeziva slika, starija žena pod šamijom lomila ruke i preklinjala dvojicu u partizanskim uniformama, oni joj već jednog sina ubili i obarali drugog.
-    Stoj! Šta radite?, vrisnuo on.
-    Ustaše, rekao jedan od one dvojice.
-    E moj sine kakve ustaše... pomagala nena, lomeći ruke preklinjući ga da joj bar drugo dijete spasi.
-    Baci oružje!, naredio on i vrsnuo koliko je glasa imao. Oni bacili oružje, ali nije znao šta dalje da radi, bio sam i čekao. Naišao njegov komesar čete, ušao na ona vrata i počeo se derati na njega, što nije nastavio pravac napada, on mu preko automata objasnio da su ova dvojica pred majkom ubili momka i krenuli na drugog. Komesar izvadio pištolj i pljoštimice onog jednog udario u glavu. Ubrzo su ih povezali i otjerali u štab. Tamo se ispostavilo da su im se ona dvojica prije koji mjesec predala iz četnika. Kaže da su uz naredbu da se civili nesmiju dirati, strijeljani po kratkom postupku.
 

Susret sa Rahimom povezuje uz Željezni most na Drini u Foči. On kao komandir inženjerske jedinice dobio naredbu da stari most razmontira i postavi novi što su Rusi poslali. Tek što su onaj stari složili na obali i bili spremili za topionice u Zenici, kad stigla naredba: „Ne montiraj novi!“. Nju lično donijela dvojica generala, koja su vojsci objašnjavala `da su Rusi i Staljin od sad naši neprijtelji i da ništa njihovo nesmijemo uzeti`. Tako i bilo, on sa onom inženjerskom jedinicom ponovo stari mos postavio preko Drine i tu je novi rat dočekao.
Ramiz vidio da on nije velikim politikama dorastao, otišao pretpostavljenom i tražio da ga demobilišu. Skino uniformu i put pod noge pa na Mrčiće. Na selu počeo temelje kućice, ode do Nukica i zaprosi lijepu Rahimu. Doveo je do one kućice i u njoj troje djece izrodili. Sedamdesetih se djeca po svijetu počela razilaziti te i oni za njima, ne baš u dalek svijet ali se na Drinu u Goražde spustili.
-    Odeš li na Mrčiće, pitam otkidajući divno selo bukovičko od zaborava.
-    Vozili su me jednom i nebih više, kaže prinoseći mi kutiju sa požutjelim slikama na kojima je utisnuto skoro svih devedeset godina njegova, njihova života.

Sutra dan je ustao prije mene, uradio jutarnju gimnastiku, Rahima skuhala kafu i onda su mene budili da kafu pijemo, možda je baš i rođendanska, slavljenička svakako jeste, u Ramizovo i Rahimino doba datumi rođenja su se upisivali onako.


ELVIRIN JURIŠ NA SNOVE

 Ševko Kadrić
 
 
I pomisao na zavičaj u nama bujicu najtoplijih emocija pokrene. Ja sam u dugom pamćenju i još dužem kretanju za puno krajeva zavičajno vezan, bar tako mi se čini dok ne krenem put Podrinja. To mi se i sad desilo dok sam promicao poznatim kanjonima put Foče a onda niz Drinu do Goražda. Petnaesti Festival prijateljstva u Goraždu i moje ime u program uvrstio, da govorim o tome šta pišem, da se družimo. Ovdje na Fesival stavljam tačku, ali za naše čitaoce donosim priču o novinarki Elviri Aganović koja je svojom pojavom i glasom postala svojevrstan simbol manifestacije.
 
Još u Sarajevu sam odgledao dio program iz Goražda i prepoznao lik drugara, novinara i slikra Slavka Klisure, gradonačelnika Ramovića, direktora za kulturu i još nekoliko muških a voditeljica ona. Na svečanom otvaranju je ponovo ugledah u dugoj bijeloj haljini od satena, vodi, najavljuje, govori, glasom poput dove za kišu, razgoni oblake i gromove što ližu i pale brda oko Goražda.
 
"I ja sam skoro dvije godine živjela u Švedskoj, tamo sam i kćerku Arijanu rodila, sve knjige na našem jeziku u biblioteci izčitala a među njima ponajviše tvojih...", govori mi kad smo se sutra dan u redakciji sreli, slažući švedske vijesti jednu na drugu. Ova povratnička priča mi se učini više nego zavodljivom i nastavismo o njoj uz kafu i žubor čiste i brze Drine. Stanje drugo, ne zovu ga džaba tako, 2001 godine je iz Goražda pokrenulo u Švedsku. Tamo joj muževljeva sestra već bila, nešto im se učunilo da bi bilo dobro u nekom drugom svijetu dijete dočekati.
 
"Oduševila me Švedska. Nikog nisam morala ni znati, nikom nisam morala nositi poklone, nikog podmićivati, porodili me kao da sam njihova. Hvala im puno, hvala i Bosancima koji su me tad prihvatili ko najrođeniji", govori sa oduševljenjem žureći da napravi listu dragih imena šaljući im pozdrave i zagrljaje u daleku Arvågu: Jadranka, Sabina jedna i druga, Zina iz Prijedora, Jasna iz Srebrenice... Posebno joj u dragu sjećanju ostala rahmetli Hatidža iz Trebinja, pri sjećanju na plemenitu staricu obori pogled, suze joj same udarile. Malo kasnije krupne crne oči joj ponovo zacakliše sjajem, ljepotom i radošću.
 
Na kafi nam se pridružiše i kolege sa televizije, urednik, dopisnik Federalne TV Hasan Gabela i priča sama po sebi ode prema ratnoj 1993. Elvira je tada i u tom ratnom paklu, goraždanskoj kotlini koju su svakodnevno potresale granate i puščana paljba, kovala zanat novinara na radiju. Tad je bila skoro djevojčica, ali u svijet i desetinama hiljda u Goraždu zatočenih, slala eterom vijesti i utjehu. Tako zanat učila i naučila, ljudima pomagala kako je najbolje mogla i znala.
 
Rat prošao a ona i kolega Gabela, već godinu iza rata počeli sa prvom bosanskom TV sapunicom "D` famili leđen" i tako izvedba za izvedbom, punih dvadeset. Dvadestu igrali pred prepunom salom, snimali kamerom jednom jedinom koja je pokrivala sve uglove i nivoe. Satirom čitali goraždansku (bosansko-hercegovačku) stvarnost. Poratno Goražde vapilo za oduškom, zaboravljanjem ratne jeke i vapaja. Možda baš uz onu univerzalnu kameru koja je sve vidjela i sve snimala, novinari Goražda radiju i novinama pridodaju i TV BPK (Bosansko Podrinjskog Kantona), Elvira sjela pred kameru.
 
Tad 1995 godine se, sa nekoliko podrinjskih pjesnika, javnosti predstavila i sa zbirkom pjesama upamtljiva naslova "Juriš na snove", tri godine kasnije i sa samostalnom zbirkom poezije provokativnog naslova "Gdje da stanem?".
 
Ona prelomna 2001 godina, drugo stanje, a možda i poetsko maštarenje u naslovu knjige najavljeno, Elviru pokrenula put daleke Švedske, kolege je ispratile sa željama sa lijep porod, ali joj i radnu stolicu negdje u podrum sakrili, šeretski joj pokazujući gdje je, da zna da je čeka ako u tom dalekom svijetu i ne bude kako bi željela. U martu mjesecu 2002, iz Migracionog zavoda Švedske stigla odluka da od azila nema ništa. Porodica se pokupila i put Goražda. Svi Bosanci koliko ih je bilo u Arvagi ih ispratili zagrljajima ali i suza bilo.
 
Prvo jutro u Goraždu svratila Elvira u redakciju na kafu. Kolege otišle do podruma i donijele onu njenu novinarsku stolicu koju su čuvali za ono vrijeme ako tamo u dalekom svijetu i ne bude kako bi željela. Ona sjela na svoju stolicu, iskusnija za švedsko pečalbarsko iskustvo, udahnula punim plućima i nastavila gdje je stala. Taj dan je još jednom ugledah kako mostom korača u dugoj tunici boje smaragda, hodila je baš kao po onoj pozornici na koju je goste i učesnike programa izvodila, prkoseći tamnim kišnim oblacima koji su kišu i gromove tu noć ostavljali po okolnim brdima. Zamače negdje u staroj goraždanskoj čaršiji jurišajući za svojim snovima. Sretno.

Goražde - 15-ti Festival prijateljstva

 
Otvaranje festivala
 
Goražde grad na Drini već petnaest godina živi sa festivalom prijateljstva, koji to po ličnom doživljaju to i jeste. Malo kad Goraždom proteče toliko ljudi, nošnji i sadržaja kao tih dana, malo gdje sam sreo toliko osmjeha i otvorenih srca kao ovdje i zahvalan sam.
 
O manifestaciji ću pisati kasnije samo se sad se koristim prilokom da pošaljem u Goražde riječi divljenja i zahvalnosti i svakako želju da pozornicama, ulicama, trgovima i galerijama, proteče još puno pisaca, slikara, izvođača kulturnih sadržaja koji zaslužuju ovaj prostor i prostor njiha.
 
 
Književno veče posvećeno Farbanju neba i još ponečem od onog potpisanog mojim imenom.
 
 

UČENIK JE IGRAČ NA DASKAMA SOPSTVENOG ŽIVOTA

 
Ševko Kadrić
 
Ukoliko se dozvoli Bolonjsko-Skandinavskom sistemu obrazovanja da zagospodari obrazovnim procesom, uništavajući tablu, kredu, usmeno odgovaranje i javnost u ocjenjivanju, svijet će postati prepun nesigurnih ljudi kojima će se vladati kao stokom u toru. To se već mnogima i desilo.
 
Sjećate li se svog prvog dana u školi? Naravno da sjećate. Na Balkanu, da drugačije ne nazivam prostor našeg ljudskog oljuđivanja u bivšoj nam domovini, već od tog provo dana smo morali biti spremni da ustanemo ili izađemo pred tablu. To sa ove vremeske ali i iskustvene distance i nije tako veliko otkrće, pa ni hrabrost, ali vas sa mojim i pedagoškim i životnim iskustvom uvjeravam da je to veličanstven, odvažan i hrabar čin: Biti spreman ustati, izaći, otvoriti usta reći. Hajmo sad ponovo, zamislite da je tabla pozornica, razred publika, Ti si glumac ili bolje igrač na daskama koje život znače.
 
Od prvog dana ulaska u školu, do svečane maturanstske pjesme, trebali smo biti spremni na usmeni odgovor, na javno prezentiranje našeg vladanja predmetom (matematika, maternji jezik, hemija, fizika, (h)istorija....) ovdje podvlačim kvalitet, vrlinu, važnost usmenog odgovora koja je spojena sa javnim nastupom, javnim ocjenjivanjem.
 
Ok, bilo je tu i puno toga što je u kategoriji skečeva, dosjetki, provala... to je ljepota i dio tog učeničkog doba, ali promatrajmo (posmatrajmo) cjeli proces obrazovanja, odgoja, pripremanja za život sa drugog stanovišta. I dalje smo kod usmenog odgovaranja pred tablom (na sceni) pred razredom (publikom), pred nastvnikom djeliocem pravde, sudijom, režiserom, ali i razredom kao svjedokom.
 
Prisjetite se osluškivanja izgovorenih imena i očekivanja svoga, prisjetite se prozivke, izlaženja pred tablu, čekanja pitanja, koncentracije, odgovaranja. Ne manje bitno, prisjetite se svog izgleda, pokreta tijela, boje glasa, svega onoga što je vašam odgovoru davalo snagu, važnost, ocjenu, potvrđivalo znanje (ne-znanje). Ok, hajdemo sad to posmatrati ovako: taj čin izlaženja, javnog pojavljivanja, testiranja, odgovaranja, provjeravanja, jačao je našu socijanu kompetentnost, jačao je naše samopouzdanje, jačao nam volju da učimo, potiskivao volju da ne učimo, ne znamo, dođemo u školu ne uredni, ne pripremljeni. Ovdje ne isključujemo druge oblike provjere znanja, poput pismenog ispita, domaćih zadataka, takmičenja... ali usmeni ispit i javnost u ocjenjivanju naglašavamo kao osnovnu tekovinu školstva od Aristotela do danas.
 
Bolonjsk-Skandinavski model školstva se nudi na svim nivoima obrazovanja? Bosna i Hercegovina je potpisnica Bolonjske deklaracije o obrazovanju (18. septembra 2003. godine.). Čitajući osnovne principe školstva čovjek pomisli da je sve med i mlijeko, da mladi stručnjaci dobijaju obrazovanje i diplome koje im otvaraju vrata širom svijeta, da rade, putuju, zarađuju, žive obećani živt, međutim, pomnijim praćenjem iskustva tog sistema uočavamo nekoliko slabosti koje naprosto negiraju školi ulogu i odgoja i obrazovanja.
 
Vidno je da je tehnokratski (da ne kažem parazitski sloj u obrazovanju) nametnuo ekzaktna tehnička pravila ocjenjivanja i provjeravanja znanja, svodeći provjeru na pismene testove, formulare u kojima sa malo znanja i inteligencije je moguće 20-30% poena osvojiti šansanjem kao u sportskoj prognozi. To i nebi bilo samo po sebi problem. Važan dio priče je da su Skandinavci (kod njih je to najizrazitije) tom sistemu nametnuli ukidanje usmenog ispita i javnosti kao osnove obrazovno-odgojnog procesa. Ne manje važno, nastavnik u tom sistemu je radnik koji ulazi u školu u 8 a iz nje izlazi u 16 sati, od 50 – 75% radne norme mu je administrativni rad?
 
Zamislite školu, školski sistem i učenika u njemu u kom taj učenik bukvalno može završti osnoivnu školu i gimnaziju bez da jednom otvori usta pred ostalim učenicima u razredu pokazujući da nešto zna i da to znanje može demonstrirati pred drugima? Zamislite školu i školski stem u kom učenik može završiti školu a da niko u razredu ne zna koje i kakve ocjene ima? Zamislite još jednom i školu i školski sistem kroz koji učenik prođe slaveći okončanje gimnazije a kući donese (odnese) diplomu u kojoj stoji da tu istu školu zapravo nije završio, da u diplomi ima više nula nego dvica o većim ocjenama da i ne govorim. Slika koju ste zamislili odgovara švedskom školskom sistemu i bolje odmah je zaboravite. O posljedicama na socijalnu kompetenciju, sigurnost, znanje, motivisanost, čak i elementarni odgoj, da ovdje ne govorim.
 
Šta hoću reći na kraju, ne reći, već vrisnuti, kako je to uobičjavao Sartr reći, školski sistem u cijelom svijetu je pred velikim izazovima i u fazi nužnih promjena. Ne toliko što bi to neko želio i što je pametan da vidi da treba praviti sistem za sadašnjost a posebno odgovoriti na izazove vremena, već zato što je nova tehnološka revolucija, učenika naprosto isporučila „neviđenom pošiljaocu poruka, odgoitelju, učitelju“ u formi I-fona, I-pada, interneta vezujući ih neuporedivo prisnije, intimnije, duže nego učenika i roditelja, učenika i učitelja ili nastavnika, učenika ili bilo kog drugog „željenog“ pođiljaoca poruka.
 
Sistem koji nam se nudi (ovdje opisan kao Bolonjsko-Skandinavski) ne samo da ne riješava problem, već nas čini ovisnijim o tehnici, i sistemu u kom se naprosto proizvode nesigurni ljudi kojima će vladati tehnika (to ona već u dobroj mjeri i radi) i svakako birokratski aparati koji „najbolje znaju“ šta baš nama treba.
 
Poruka, onima koji ozbiljno razmišljaju o odgoju i obrazovanju, mjenjajmo sitem obrazovanja i odgoja ali u međuvremenu ne dozvolimo da nam nesigurni i nedobronamjerni unište ono što smo vjekovima stvarali upravo na tom planu: usmeni ispit i javnost u ocjenjivanju, ali u ovom vremenu moje iskustvo govori da su vannastvni sadržaji, dobro osmišljeni i dopuna i kompenzacija svemu onome što nam tehnokrate i birokrate žele oteti, socijalnu kompetentnost, samopouzdanje, znanje, zdravlje i kreativnost.
 
Poruka roditeljima čijasu djeca su u školskim sistemima u Evropi, posebno u Skandinaviji, uz malo napora, sistematičnosti u radu i nužne vannastavne sadržaje (sport, kulturni sadržaji i sl.) vaše dijete samo čudom može ostati bez visokog obrazovanja. Ne propustite to?
 
______________________________
 
· Autor je pisac četiri udžbenika iz oblasti ekologije, veliki poznavalac vannastvnih sadržaja, ima iskustvo u osnovnoj školi, gimnaziji i deset godina kao profesor u obrazovanju nastavnika. Pisac je deset romana od kojih je „Farbanje neba“ roman za djecu nominiran za najveću književnu nagradu Švedske 2012.
Više: www.sevko.se --

FOTOGRAFIJA, uspomena, kreacija, zabava

Š. Kadrić

Nekad je fotografija bila uspomena za privilegovane, onda posao za profesionalne i danas zabava za sve. Fotoaparati su dostigli takve tehničke mogućnosti preskačući i najbujniju fotografsku maštu. Kompjuterska tehnika je stvorila mogućnost da se sa tim snimljenim materijalnom naprosto poigravamo pričajući priču o nekome, nečemu, montirajući njih više u jednu.

Evo njih nekoliko istrgnutih iz konteksta, ali dorađenih, prerađenih, za uspomenu i inspoiraciju.




Tehnika jeste i put u slobodu, ali često okovi, kavez...





Pusti me sam ću...



Okus - pokus, preparandus....



Svjetlost uhvaćena na cvijetu...



Moć fotografije



Moć zanata, pekar


Sladoled i staklo



Odsjaj u vodi






Prelomljeni svjetovi...


Tidigare inlägg Nyare inlägg
RSS 2.0