AUTORICA BOSANSKE LJEPOTE I SMRTI

Glorija

Iako već dvadeset godina živi u Švedskoj, neprolazna inspiracija spisateljice Aide Zaćiragić (47) su srednjovjekovna Bosna i rodno Jajce, istorijski zapamćeno kao posljednja prijestolnica bosanskih kraljeva. Nedavno je objavila knjigu Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine. “Odrastajući u Jajcu, s drugom djecom igrala sam se u podnožju tvrđave, u nekadašnjim kraljevskim vrtovima. Voljeli smo zajedno s turistima ulaziti u mračne katakombe gdje su bile porodične grobnice Hrvoja Vukčića. Tu sam se igrala, nesvjesna istorijske važnosti Jajca. Tek kasnije zainteresirala sam se za davnu prošlost, a posebno za žene koje su ostavile trag u našoj istoriji.” Aida je sakupila građu i opisala život jedan¬aest žena: Elizabeta Kotromanić, Jelena Gruba, Vojača, Katarina Kosača, Jelena Mara Branković, Hasanaginica, Esma sultanija, Diva Grabovčeva, Safi¬kada, Emina i Laura Papo Bohoreta. Osim Emine, sve su one imale tragičan život, zbog čega je Zoran Ljubica, u kritičkom osvrtu, kako kaže Aida, nazvao knjigu Kronikom bosanske ljepote i smrti. Inspirisana Bosnom i srednjim vijekom, prije nekoliko go¬dina napisala je kn¬jigu Kraljevstvo bijelih ljiljana, posvećenu tužnoj sudbini Katarine Kosače i njene djece, ali kao bajku sa sretnim završetkom. Sada piše uglavnom za djecu, a uskoro će objaviti i jednu slikovnicu za najmlađe.


ARIJA IZ AKVARIJA, Kemal Handan




Ovih dana je u izdanju ”Bosanske riječi” u Tuzli izašla sliko, pjesmarica za djecu, Kemala Handela. Čika Šimo Ešić, Mirsad Bećirbašić, vrsni dječiji pisci su o knjizi toliko lijepog rekli, da nama i ne ostaje ništa drugo već da je i vama preporučimo.

Evo malo d aknjigu kušate:

 
                 
RIJEČI
.... Riječ otvara, kaže stara
riječ ruši, riječ stvara.
U grlu se riječi suše
plaču i pjevuše....
 
... Odabire neko riječi
kao zlatna zrna
Riječ spriječi, riječ liječi
bježi kao srna.
(Pjesma „Riječi“)
 
Naslov knjige sintetizira osnovna razmišljaja i emocije autora. Napomena biografskog karaktera da je autor izgnan iz rodne Banja Luke, da je adresa američka, obilježila je one pjesme u kojima se oživljavaju nostalgična sjećanja na djetinjstvo, rijeku Vrbanju, (ciklus „Na Vrbanji jedna brana) ljude (na primjer pjesma posvećena slastičaru Šukriji), događaje. I mimo tih sjećanja, Bosna je prisutna i kada autor za motive ima Kulina bana, ili Edina Džeku, ili tek turistu.
 
U bosanskohercegovačkoj literaturi rijetki su autori koji ostvaraju stihove dijametralno različitih tema i duhovnih stanja.. Pjesma „Arija iz akvarija“ nije samo sudbina sužanjstva svakog onog ko je izvan svog prirodnog miljea kao što je riba izvan rijeke, kao što je čovjek izvan domovine.. To je osuda uskraćenosti osnovne humane biti, prava na izbor. Moćni su stihovi u kojima ribar lovi rijeku, rijeku svoga djetinjstva, kojom teku materinske riječi, koja zapljuskuje i očevom nježnošću, na čijim obalama odjekuje graja vršnjaka.
U pjesmama nostalgije, autor ne optužuje, ne podiže glas, konstatira čežnju ali se na epski način ne miri sa datošću. I taj kovitlac prenesen je jezikom istovjetnim sa sviješću mladog čovjeka. A to je rijetko umijeće koje krasi vrse pisce.
Većina pjesma je vedra duhovita, ( kao na primjer pjesme iz ciklusa  „Životinjsko carstvo“ ili ciklusa   „Kapljice istine“) zasnovana na igri koja ima visoke estetske standarde.  Pjesma „Vrabac i žabac“   kao da je pisana  na pravilima igre „ Pretvori se ,pretvori“, „Vikendica“ je vješto izvedena dosjetka o osobinama puža koji se zaljubljuje, „Kornjača“ i mudra i razigrana, kao što su mudre i razigrane i pjesme „Ahilova peta“ ili „Kocka je bačena“....Vedrinom odišu i druge pjesme . Pjesnik doživljava i vidi svijet kao:
 
...I sam svemir, vasiona
slika je balona
(Pjesma „Balon“)
 
Bez obzira na godište čitaoca, pjesme Kemala Handana u cjelini „zaraze“ autorovim duhom.
Zar nećemo duboko uzdahnuti poslije stihova:
 
...Sve me sjeća ovog ljeta
na vremena stara
dok Vrbanjom plovak šeta
tih svjetskih ribara“
(Pjesma: Vrbanjski ribari“)
 
Zar nas neće preplaviti nježnost poslije ovih stihova:
 
...“Nema ništa“- kaže tata
„draže mi od duplikata“
Za mamu se dobro zna
Sve je isto –puta dva“
(Pjesma  „Blizanci“)
 
Zar se nećemo prepustiti stihovima punim ljubavi, a ispjevanim ljupko, razdragano:
 
....Kosica joj miriše
mirisavi cvijet
pa zbog toga uzdiše
sav krilati svijet
Leti svaka baja
na cvijet zvani Maja“
(Pjesma „Upavanka za Maju“)                                                 
 
 
Autorova boja , intonacija je u osnovi plava kao što je ispisao.
 
„ Nebeska je
jedna boja
ona moja
ona plava/
 prava“
( Pjesma „Plava boja“)
 
Obilježen plavetnilom, autor čitaoca i bosansohercegovačku književnost obogaćuje
ljepotom koja je :
 
„...od plesa razigrana
od cvrkuta raspjevana
radosna je zbog života
a beskrajna- ah, ljepota.
(Pjesma „Ljepota“)
 
Kemal Handan je napisao knjigu kakva nam je nedostajala, vrijednu, svježu, osobenu. Sam je sebi postavio standarde koji onu sljedeću obavezuju a istovremeno čitaoca čini nestrpljivim, dok se bude vraćao „Arijama iz akvarija“.
 
 
 
Sarajevo, 03.2012.g.                                                   Mirsad Bećirbašić  
 
 _______________________________________________________________
BILJEŠKA O AUTORU
 

 
 KEMAL HANDAN  rodio se 15. februara 1956. godine u banjalučkom naselju Vrbanja, gdje je završio i osnovnu školu. S diplomom banjalučke Gimnazije, 1975. godine, upisuje se na studij ekonomije. Radio kao službenik u Privrednoj banci Sarajevo, zatim kao sekretar Muđuopštinske organizacije za slijepa i slabovidna lica, a kasnije i u Crvenom krstu Njemačke.
Posjeduje titulu majstorskog kandidata u šahu.
Maja 1993. godine odlazi za svojom porodicom u Njemačku. Od 2000. g živi i radi u SAD-u.
U književnosti je prisutan od 2010.g. Sarađuje sa časopisima "Banjalučki žubori"/ Slovenija ,  ŠEHER Banja Luka / Švedska,  Palčić / Sarajevo, Sabah / St. Louis, USA
 
Objavljene  knjige:
Samostalna izdanja:
•        Usnula planeta, pjesme iz usnulog svijeta, Tuzla 2011
 
Zajednička izdanja (poezija) :
•        Kapija Istoka i zapada, Sarajevo 2010
•        Duhovna konekcija, Sarajevo 2011
•        Garavi sokak , Inđija 2011, 2012.     



INTIMNO ARTIKULIRANO U JEZIKU




Predrag Finci: Osobno kao tekst, Antibarbarus, Zagreb, 2011.

Nova knjiga Predraga Fincija otvara u nas malo istraživan i poetički malo znan fenomen, naime onaj što ga autor imenuje u naslovu, a koji otvara cijeli kompleks fenomenoloških i poetičkih pitanja. Predrag Finci, budući filozofom estetičarem, ponajprije se bavi fenomenološkom i estetičkom dimenzijom problema, dok taj fenomen nas ponajprije zanima iz književno-povijesne i književno-teorijske perspektive, jer knjigom dominiraju (književna) djela te profilacije, toga žanrovskog određenja.
Autor je široko i sveobuhvatno izabrao u šest poglavlja govoriti o dnevniku (bilježiti svoje), ispovijesti (kazivati svoje), osobnoj fotografiji (vidjeti sebe), autobiografiji (objediniti svoje), biografskom filmu (gledati drugog) i biografiji (opisati drugog), gdje su opisi u zagradama ujedno i autorovi podnaslovi poglavlja, a iz čega je, u najkraćemu rečeno, posve razvidno što je u Fincijevu viđenju bit i priroda svakoga od fenomena.
Autor se odlučio za istraživanje tih vrsta tekstova iz povijesne, tekstološke, kontekstološke i komparativne perspektive postavljajući uvijek i svagda pitanje o autoru, dakle o osobi, oosobnome, o subjektivitetu, o prirodi teksta i o uvijek podrazumijevajućem Drugom. Status osobe u tekstu, odnos osobe i teksta i uvijek ukalkulirani daleki drugi, motrilišne su točke iz kojih autor knjige istražuje narav i poetiku „žanra“; ili pak samo jedan od „narativa o životu“ kako bi rekao Riceour, budući da je narativ o životu i roman, i pripovijest, i poezija, pogotovu, ovdje već zarad imena relevantna, ispovjedna poezija. Naravno da autorovo istraživanje ostaje izvan striktno književno-vrednosnog, estetskog diskursa, premda se on dotiče i elemeneta koji bi tu vrstu „stvaralaštva“ i estetski mjerili. Međutim, mnogo mu je važniji „filozofski diskurs“ i zarad njega se autor poduzeo istraživanja odnosa „ja – drugi“, budući da na njemu počiva i drama osobnoga i drama teksta snažno određenog osobnim.
Nerijetko tanka nit razdvajanja između ovdje jasno distanciranih tipova tekstova ili, nerijetko, preklapanje kvalifikativa tekstova različito imenovanih često je autora knjige nužno vodilo poređenju različitih diskursa/narativa.
Usporedbe po sličnosti ili razlici, ili pak po poziciji odnosa „ja – drugi“ nerijetko služe Finciju kao žanrovska differentia specifica, a na način na koji se, kako bi to rekao Milivoj Solar, žanr razumijeva kao najniža razina klasifikacije. Tako će nam autor „izdiktirati“ da je „dnevnik neposredna permanentna osobna reakcija na aktualno, ispovijest segment i svakako važan trenutak u životu osobe, a autobiografija sumiranje vlastitog životnog iskustva“ (str. 103). Tu će žanrovsku razlučnicu autor češće snažiti, pa će reći da je dnevnik „znak samodovoljnosti, autobiografija potvrđivanja vlastitog pred Drugim, ispovijest otvaranja Drugom, biografija dokaz da se za opisanu osobu interesiraju i drugi“ ili pak da je „dnevnik porod introspekcije, ispovijest izjašnjavanja, autobiografija osobnog konstruiranja vlastite povijesti, a biografija plod ozbiljnog istraživanja i zainteresiranosti za život Drugog“ (str. 175). No, autoru kao da je i to malo pa će potencirati da su dnevnik, ispovijest i autobiografija kao „izrazi monološkog karaktera“ uvjetovani: dnevnik – okolnostima, ispovijest onim što osobu tišti, a autobiografiju ono bitno što je označilo neki život (str. 187).
Ispisujući šest eseja, Predrag je Finci ispisao u nas vjerojatno najobuhvatniju prezentaciju žanrova koji osobno „pretvaraju“ u tekst, ja bih rekao u književni tekst. Konzultirajući brojnu literaturu, može li se ovdje reći i primarnu i sekundarnu, autor je ispisao najobuhvatnije djelo ovakve vrste na našem jeziku. Zato ukratko želim ukazati na svaki od šest eseja ponaosob uvjeren da ono što ću izdvojiti još više produbljuje zanimanje za ono što ovakav prikaz ne može obuhvatiti, sadržavati.
Za Fincija je dnevnik sugovornik, most između ja i svijeta, između ja i drugosti, dnevnik mu je skup fragmenata. Izdvajanjem najreprezentativnijih imena dnevničke literature (Mann, Kafka, Gide, Camus) autor zapravo utemeljuje svoju fenomenologiju dnevnika. Mi tome pridodajemo i Krležine dnevnike i Andrićeve Sveske, kao osoben oblik dnevnikovanja. Uz sve ono što je Finci izrekao o dnevniku, meni se čini važnim spomenuti, i ne samo iz osobnoga iskustva, jednu od Solarovih kvalifikacija dnevnika kao „građe za prisjećanje“, premda ostaje pamtljivo i Barthesovo viđenje dnevnika kao „beskrajno izmjenjivog albuma“.
Ispovijest je govor drugome sebe radi, priznanje intime s povjerenjem, premda je neki teoretičari vide kao podvrstu autobiografije. Podsjećanje na Marka Aurelija i njegovo djelo Ta eis heauton; te na vjerojatno najpoznatije svjetske ispovijesti, one Augustinove, ne mogu nam iz vidokruga izbrisati ni Dostojevskijeve Zapise iz mrtvog doma, kao ni, na određeni način Eckermannove, Jandrićeve ili Čengićeve „ispovjedne“ razgovore s Goetheom, Andrićem ili Krležom. Imalo bi, dakako, smisla ozbiljnije teorijski zaorati u našu autobiografsku literaturu, makar i samo onoliko i na način na koji je to u hrvatskoj književnosti uradila Helena Sablić Tomić u svojoj studiji Hrvatska autobiografska proza.
Mjesto fotografiji, kao slici stvarnosti, u posvemašnjoj „demokratizaciji“ govora, naime „najbržeg mogućeg opisa s najmanje truda“ (str. 92), Finci je s razlogom dao iznimno važno mjesto, tvrdeći kako „fotografija ne čini udaljeno prisutnim, nego nas prenosi na drugo mjesto“ (str. 87), pritom do kraja uvjeren, zajedno s Barthesom, da se na fotografiji „ja pojavljuje kao netko drugi (str. 97). Tako odnos „ja – drugi“ vjerojatno nigdje nije tako intezivan kao tu, u osobnoj fotografiji.
Autobiografija je, za autora, (samo)svjesno obraćanje javnosti, ona stvara sliku o sebi, ona je sam svoj odvjetnik, izmišljanje sebe, onaj Ricoeurov „narativ o životu“.
Od moje prve školske lektire, Nušićeve Autobiografije, do moje posljednje (lektire) iz te sfere, one nedavno u nas prevedene, najuglednijeg živućeg svjetskog teologa Hansa Künga, a zajedno s Fincijem, uvjeren sam da autobiografija doista rekonstruira i ponovno oblikuje vlastiti život, dakle da u njoj „ja pisca piše sebe“. Pa makar to bilo i po modelu: „Ja koje mislim jest idealno Ja, Ja koje bih da dosegnem jest moja intencija, a moje Ja ono koje živim. Svako od njih mi pripada jer svako ima utjecaj u mom činiti i biti.“ (str. 131).
Jer, kad Finci kaže da je u autobiografiji „ime vjerovnik kvalitete tekstova“, onda baš mislim na najbolje od njih, gdje uz već spominjane autore i autobiografije, valja, ilustracije radi, izdvojiti i one Nadežde Mandeljštam, Varlaama Šalamova ili Karla Štajnera, čije su autobiografije, podjednako kao i Küngova (unutar druge vrste totalitarizma) duhovna gerila, kojoj gotovo uopće nije potreban onaj jezik autobiografije koji će Finci okvalificirati kao: „jezik autobiografije je jezik dokazivanja, uvjeravanja, pozivanja, zavođenja...“ (str. 149), a koji su vjerovnici kvalitete tekstova.
Što tek reći uz autorov esej o biografskom filmu? U kratkom sam vremenu iznova gledao filmove: Paul Gogain, Amadeus i Frida Kahlo (s ranijima o Bachu i Schumannu, te Hölderlinu, primjerice) i dugo se bavio mišlju pisati o prezentaciji života umjetnika i umjetnosti na filmu, a onda me je Finci porazio informacijom u svojoj fusnoti (str. 156) da je samo Hollywood od 1927. do 1960. snimio 291 biografski film (zabavljači, umjetnici, političari, kriminalci, sportaši, vojna lica, okrunjene osobe, istraživači, ljubavnici, znanstvenici, pronalazači, religijska lica...). Da, moram se složiti s autorom da „slika osobe nikad nije sve što osoba jest“, ali baš zato me to zanimalo što se u tim filmovima „život pretvara u umjetnost“ i što su tu važnije tzv. biofantazije od biodokumentarnosti.
Biografija je možda i ponajstariji i najrasprostranjenijih od svih u ovoj knjizi tretiranih upisa osobnog u relevantan tekst. Treba li uopće spominjati grčke ili rimske historičare-biografe ili pak bezbrojne srednjovjekovne hagiografe? Autore biografija od Plutarha i njegovih Usporednih životopisa i Laertijevih Života i misli filozofa do praktički jučer prevedene knjige Petera Sloterdijka Filozofski temperament. Da, biografija jest istraživanje, tumačenje i objašnjenje života Drugog. I možemo se suglasiti s Irom Bruce Nadel da postoje tri tipa biografije: dramatično-ekspresivni, objektivno-akademski i interpretacijsko-analitički, gdje „prvi ističe sudjelovanje, drugi odvojenost, a treći analizu“ (str. 186), premda je vjerojatno malo metodski čistih tipova biografije.
Autor je, poigrajmo se pojmom biografije, napisao u nas najtemeljitije biografije šest fenomena/žanrova „osobnoga kao teksta“, napisao je knjigu kakvu bi čovjek poželio napisati, a svaki pasionirani čitatelj pročitati. I to ne samo da bi doznao nešto o čemu na našem prostoru gotovo da uopće nema relevantne literature, nego da bi i sam u svijetu pročitanog pokušao uspostaviti kakav-takav sustav i odmah se potom s autorom podao uvjerenju da „osobno kao tekst tok je bez uvira, nezavršena cjelina, oblik otvorenog djela, nedostatak kraja.“ Valjda i zato opet, na kraju, autorova usporedba po sličnosti: „Ni u dnevniku, ni u autobiografiji, a ni u biografiji nema dovršetka, a ni zadnje riječi.“

Željko IVANKOVIĆ

ZAVJERA



Š. Kadrić

Pijući, jutarnju kafu mislim o Suletu. Možda ga ne znate, ali je moj dobri drugar što je za ovo pripovjedanje dovoljno. Kćerka mu, pa sin, unučadi i on, svakako, urote se protiv žene njegove. E ljudi da ste to mogli vidjeti, prava urota kakvu srećete u filmovima velikih zavjera.

Pazi sad ovo, žena puni šezdeset godina, toliki rod izrodila, toliko rodbine oko sebe razasula i kako je to običaj očekivala da je već od rane zore počnu nazivati, čestitati i ništa. Ni na posao nije išla, čekala. Suletu izdiktirala cijeli spisak sitnica koje se u kući moraju imati u toj prilici. Otišao da sve kupi i po baksuzluku, skoro ništa nije kući donio. Te nešto zatvoreno, nešto nemaju, nešto kupio pogrešno, elem dovoljno jezika pobrao da mu može biti do narednog rođendana.

I mislite da se okahrio, naljutio, ništa. Čovjek tvrdoglav kakvi su jošuvjek neki Bosanci. Istrajno vodio zavjeru, protiv rođene, pa još voljene žene. Do kćerke trčkarao odnosio što je trebalo, pa i ono što nije trebalo. Jedna je Beba, žena i majka rođena.

U zavjereničkoj priči im negdje i ja naumpao, te pita hoću li, mogu li? Ja prisatao te me umjesto u sedam pokupio pola sata ranije. Valjda posumnjao da bi negdje moglo procuriti. Znao da se vijesti brzo i u nehatu šire a Beba ko Beba, zna razotkriti zavjeru na kraljevskom dvoru a nekamo li u kući rođenoj.
Kćerka, Amela, jedna i jedina, nazvalaje  i javila da se lijepo spremi, kao izvodi nju i oca na večeru, rekla vrijeme i spustila slušalicu. Bebu srce žacnulo, kćerka, sunce mamino ipak nije zaboravila, žensko ko žensko, vruće, mislila ali se i spremala.

Sule stigao pred vrata, ponovo bez torte sa čokoladnim prelivom, kako mu je treći put danas naredila. Šta će da vrišti ne pomaže, zna ona Suleta, džaba ti je vrištati, kad on nešto skonta u svojoj glavi to ti je ko ćuprija na Drini, kamen.

Ušla u auto, on vozio, ona zvocala, te što si ovo, što nisi ono.. u tom došli do Ameline kuće. Beba će kao sačekati dok se Amela pojavi, Sule neda: „ Pođi ti u kuću na kratko, znaš šta si rodila, treba joj cijela vječnost da se namakari,“ ubjeđivao je ali pobjegao u kuću da ga riječima nebi stigla. Pred vratima Beba, namjesti osmjeh rođendanski, odlučila da bez njega danas ni izlazi ni ulazi i uđe.
Pred njom bilo u stroju sve što je danas pogubila, svi kojima nije naumpala i više od toga, muzika, pjesma rođendanska.

Danas nam je divan dan, divan dan, našoj Bebi rođendan, rođendan,
Živjela, živjela i srećna nam bila, Živjela, živjela i srećna nam bila.
Tri puta hura za Bebu.
Hura, Hura, Hura.
Apluzzzzzzzzz

E hajde ti sad sačuvaj rođendanski osmjeh i šminku za ovu priliku, malo sutra. Okrenula glavu u stranu i zaplakala pravo rođendanski.

Kažem vam Sule je čudo, zna organizovati zavjeru, da mu ni rođena žena  ništa ne posumnja.
A kad ona nije ovu otkrila, znajte da je bila zavjera ama-ha. Sretno i priči dodajite, red pjesme i muzike, red smjeha, red meze i vina najboljeg i pokoje parče torte posute čokoladnim listićima, baš one po koju je tri puta tog dana Suleta slala.

 

SENKINO POSLJEDNJE PISMO

 Selo, lje na platnu, Š. Kadrić
 
Faiz Softić

 A sve je počelo tako spontano, onako kako i počinju svi veliki događaji. Putem društvene mreže Fejzbuk Senka iz Jagoča i Miroš iz Sutomora stupili su u vezu i virtualnu ljubav. Početak je obećavao puno – ljubav u čijem tihom plamenu gore sve različitosti. Ona je bila Muslimanka iz višečlane i siromašne porodice. Njen otac Nuradin Kos održavao je lokalni put i tako zarađivao za četrnaestočlanu porodicu. Senka se školovala o društvenom trošku u gradu i za vrijeme školskih raspusta dolazila svojima na selo. On – Miroš Zgodić, bio je sin moreplovca, kome je otac s dalekih putovanja donosio skupe poklone i pričao mu o dalekim zemljama i lukama koje je posjećivao.

 Fotografije na njihovim profilima ćutale su kao nijeme i ništa nisu progovarale o njihovim djetinjstvima i životu. Nije bilo zore, ni dana, ni noći, a da preko visokih brda iz zabitog sela Jagoče, smještenog između dvije guste šume, nisu prelijetale poruke, letjele k moru i padale ispred Miroša na koje je on brže bolje odgovarao, ne štedeći riječi ljubavi.

A počelo je ovako:
 Miroš je poslao Senki zahtjev za prijateljstvo, što je ona, jednog majskog dana negdje u sumrak dok ja za brdima Bjelasice zapadalo sunce crveno kao krv, prihvatila.
 On je napisao: Sviđa mi se tvoja kosa, a ona odgovorila: Hvala, i ti si lijep dečko. To veče dugo je ostala na bašti pod jabukom i ispisivala poruke. Ostala bi i cijelu noć, ali zabrinuti otac gazeći visoku travu dođe do nje, tepnu je po ramenu i pokaza da je vrijeme za spavanje, a ne za kompjuter. Na svom đačkom raspustu toga ljeta sve češće je bježala u baštu iza kuće, krijući ispod svoje bluze bijeli omaleni lap-top u kojem je Mirošu ispisivala poruke čežnje i ljubavi.
 Tako je krenula ljubavna bajka Senke iz Jagoča i Miroša iz Sutomora.
 Negdje početkom avgusta Miroš je napisao:
 Bez tebe ne mogu da živim, hoću da budeš moja žena i da te imam zauvijek. I uvijek ponavljao: zašto se ne javiš na telefon, hoću da čujem tvoj glas?
 Ne smijem da se javim, šalji mi poruke i ja ću tebi – odgovarala je Senka.
            Ali hoću da ti čujem glas – Bio je uporan Miroš.
            Bolje je ovako – ubjeđivala ga je Senka.
 Dolazim po tebe, i hoću da odsada živimo skupa.
 Nemoj!!! – odgovorila je djevojka ispod velike jabukove krošnje, i da je Miroš bio tu vidio bi suze koje su se, kao biseri, kotrljale niz lice i kvasile njena mlada bedra. To isto veče, najstari brat Zahir primijeti kako njegova sestra pogleduje uz jabuku kao da nekog traži i uvede je u sobu prijeteći joj da nikad više ne ostaje tako kasno na polju. Djevojčica je klimnula glavom i tako obećala da više neće ostajat kasno na bašti. Ujutro je, u svojoj đačkoj svesci nacrtala brod. Nacrtala je valovito more kroz koje plovi veliki putnički brod sa čije palube maše bezbroj podignutih ruku. Sve je to uradila na livadi, nadgledajući dvije krave koje su halapljivo pasle u prikrajku. A onda je ispod plave bluze prekrivene cvjetićima izvukla svoj mali bijeli lap-top i spustila ga u travu. Uključila ga je i sačekala nekoliko minuta konekciju, a onda je potražila fejzbok, znajući da tamo sigurno čeka njen Miroš. U rubrici poruke dočekalo ju je desetak poruka, od onih toplih i golicavih do onih prijetećih. A u zadnjoj je pisalo:
 – Zbog tebe sam pao sa bicikla, dok sam ti pisao poruku, i slomio nogu! Senka odskoči i s obje ruke udari po travi, a onda je napisala:
 – Stvarno mi je žao!
 – Nema žao – odgovorio je Miroš. Senka isključi mali kompjuter, a u tom trenutku u džepu poče vibrirati telefon. Bio je to on, ali se ona nije javljala. Umjesto javljanja, napisala mu je poruku:
– Ne smijem ti se javiti, a volim te...
– Zašto se ne javiš? – bio je uporan Miroš.  Senka je isključila telefon i zagledala se u daleka brda koja su se u dalekoj sumaglici ljetnjeg dana oslanjala jedno na drugo. Njen svijet je – svijet tišine. Zna to Senka i zato ostaje čvrsto priljubljena uz zemlju dok visoko na plavoj beskrajnoj plahti krive se bjeličasti tragovi aviona. Još jednom je pogledala veliki brod koji prosijeca uzburkano more, zatvorila svesku i ostavila je u svoju torbicu.
 Čula je trava, a što trava čuje zemlji preda, a zemlja svojim nevidljivim venama razastre čuveno do najskrovitijeg kutka planete. Čula je voda, a što voda čuje ona to i ponese i u svojim talasima oblikuje boju glasa i smjesti u uši zaljubljenih šetača pokraj rijeka i potoka, pokraj mora i okeana...  Senka je još jednom, sjedeći na livadi, na samo njoj znan način, šapnula travi, a trava zemlji i vodi: – Ja volim Miroša!
     Sutradan, samo što se ponovo našla na livadi, uključila je svoj mobilni telefon na kome su, uz alarmantno svjetlucanje sa ekrana, stale pristizat poruke koje su jedva dočekale da se  poredaju. I opet isto: ljubav i prijetnja!
  – Dolazim sa ocem sve ću vas pobiti!  – To je bila posljednja poruka koju je Senka pročitala, a onda je duboko zajecala i počela ispisivat riječi:  – Dođite, ali mene nećete živu zateći.
  Senka, gluhonijema šesnaestogodišnja djevojčica, ušla je u štalu. Ubrzo za njom ušao je i njen brat, ali je sve bilo kasno: njeno tijelo klatilo se o gredu po samoj sredini prostorije. Na njen telefon i dalje su pristizale poruke svjetlucajući kroz platno na džepu plavih pantalona. Pozvali su policiju. U trenutku kada je inspektor ulazio na vrata štale u kojoj je visilo beživotno Senkino tijelo, njen telefon je zazvonio. Inspektor priđe izvadi telefon i prisloni na uho:  – Izvolite, ovdje policijski inspektor Rabren, a ko ste vi? Miroš zanijemi – nije očekivao da se bilo ko javi, a ponajmanje policijski inspektor. Rekao je svoje ime, a onda ugasio telefon, istrčao iz kuće, nekud krenuo, pa se povrati i sjede na terasu sa koje je posmatrao veliki putnički brod, koji je lagano isplovljavao iz luke i sa kojega je mahala šuma ruku. Pred kućom se zaustavio policijski đip iz kojeg iskočiše dvojica naoružanih specijalaca u crnim odijelima i policijskim čizmama: Miroš Zgodić!? – upita onaj prvi. Ja sam odgovori Miroš prije nego mu samo u dva pokreta metnuše lisice i kad one škljocnuše na njegovim rukama, onaj ga drugi poteže:  
– Ulazi u kola, ubico!  – Miraš Zgodić, momak od dvadeset i sedam godina ili stvarno nije znao, ili se pravio da ne zna zašto ga vode.
      Na dan dženaze Senke Kos grijalo je sunce, od kuće nedaleko od štale u kojoj je sebi prekratila život, otegla se duga kolona prema seoskom groblju. Neveliki tabut gipkao je na ramenima njene braće primičući se taze iskopanom mezaru koji je čekao njeno tijelo. Braća su povremeno usporavali, nebili što duže Senka ostala sa njima. Iz kuće su odlijegali jecaji koji su probijali nebo i zemlju. Dok je Idriz-hodža pozvao okupljeni svijet da halali mladoj Senki ako je koga uvrijedila ili šta ostala dužna, neko iz one gomile reče kako to dijete nije stiglo nikom ni sud vode natruniti.
      Nekoliko učenika Senkine škole, sporazumijevajući se govorom ruku, fotografisali su se na ledini iznad groblja.  
 

 


HOĆE LI ZLATAN NADMAŠITI SUŠIĆA?

 

Safet Sušić Pape je upravo proglašen najboljim

stranim fudbalerom u (h)istoriji francuskog fudbala.

Stekao je slavu u PSG, klubu u kom danas igra

Zlatan Ibrahimović.

 

 

Sušić                      Ibrahimović

 
Safet Sušić proglašen je za najboljeg fudbalera u historiji francuskog klupskog fudbala. Sadašnji selektor bh. reprezentacije ranije je proglašen za najboljeg fudbalera u historiji Bosne i Hercegovine

Neponovljivi Pape dovodio je na fudbalske terene i one kojima sport nije važan. Bio je istinski mag na travnjaku. 
 
Lopta se u njegovim nogama nije doimala kao strano tijelo - tako su savršeno izgledali skupa.
 
Sušić je u dresu PSG-a ostavio dubok trag odigravši za klub 350 utakmica i postigavši pritom 85 golova. 
PSG i Sarajevo obilježili jednu veliku karijeru
 
Za najbolju jugoslovensku vrstu nastupao je 54 puta uz 21 pogodak u nacionalnom dresu.
 
Domaći ljubitelji fudbala najradije ga se sjećaju iz vremena dok je nosio bordo dres fudbalskog kluba Sarajevo za koji je u 220 nastupa postigao 85 pogodaka. 
 
Pogledajte fotografije iz vremena kada je legendarni Pape nastupao za PSG i reprezentaciju Jugoslavije.

Preneseno. Radiobih.ba

 
 
 

ALKEMIJA SEMIRA OSMANAGIĆA

 
Foto: Š. Kadrić
 
Visoko, avgust  2012

Evo me na visni od 700 M/V, to je tjemena tačka Bosanske piramide Sunca, kako je Semir Osmanagića nazvao, mnogi ime i prihvatili. Oko mene su ekipe Austrijske SERVUS TV sa Alfredom Schwaryewbergerom, CRO MEDIA TV sa Danijelom Padovićem i Franjom Lukićem, ispred nas Semir Osmančević i Dr. Slobodan Mizdrak.  Kasnije nam se pridružuju i radoznali posjetioci ali i nekoliko akcijaša sa dobrovoljne radne akcije koja j eovdj epostal atradicija.

Dr. Mizdrak sa cijelim čudom od instrumenata mjeri elektromagnetno zračenje na vrhu piramide i pokazuje instrument na kom stoji 28 khz. „To je zračenje koje na pravi priroda“, saopštava fizičar uz sav autoritet instrumenta i doktorske titule. Novinari pitaju Osmanagića otkuda to, on spremno odgovara `da je u pitanju energetski uređaj što jeste unutrašnjost piramide i njenih hodnika složenih po određenim fizičkim zakonitostima koji generiraju zračenje`.

Taj dan posjetu i snimanje Bosanskih piramida i Semira, svakako, najavila je i Makedonska TV ali i Histori kanal. Poslije nekoliko dana sam se sam na isto mjesto vratio iz skroz privatnih razloga, u želji da napravim bolje fotografije krajolika bez izmaglice. Malo iza toga Vijesti.ba su slavodobitno prenijele informaciju i film sa National Geographic o Semirovoj izmišljotino piramida u Bosni.

Neupuštajući se u domen arheologije i piramida, lično mogu posvjedočiti ono što sam već nekoliko godina pratio i čitao: „Cijeli prostor koji je Semir markirao kao piramidu, je sjajno arheološko nalazište sa puno slojeva i puno civilizacijskih tragova. Ono što je Semir već učinio, to je inspirisao je mnoge da kopaju. Sva mudrost je da oni što traže i nađu, oni što kopaju i iskopaju, ponekad ne ono što traže, ali često i više od toga. Sjetimo se sjajnih alkemičara, tražili su hemijski put do zlata, nikad ga nisu pronašli ali jesu popunili cijelu lepezu nepopunjenih stranica u nauci. Kopanja u Viskom se naprosto netreba plašiti.

 
_______________________________________
Demant - Semir Osmanagić
 

SARAJEVO / VISOKO - Jasno je kome i zašto smeta Bosanska dolina piramida i otkrića do kojih smo došli. Nastavljamo s radom, za nas su relevantni samo stručni argumenti. Ovo je prva reakcija arheologa Semira Osmanagića na tvrdnje “National Geographica” da njegova istraživanja nikuda ne vode i da je izmislio priču o bosanskim piramidama.

“Jednog dana će većina naših ljudi shvatiti kako funkcioniraju elite koji u svojim rukama imaju medije, korporacije, politiku – kaže on.
 
Osmanagić se mostarskom Dnevnom listu javio iz meksičkih džungli gdje već danima boravi sa grupom svjetskih istraživača. Za nekoliko dana sa suprugom će iz Meksika otići u SAD gdje on ima svoju firmu.
 
- Taj dokumentarac “National Geographica” je naručen, engleski producenti su ga realizirali, a iza svega stoji činjenica da mnogima i dalje smeta što jedna neprofitna fondacija, kakva je ova naša, rukovodi otkrićem koje mijenja svjetsku povijest. Najviši izraz međunarodne znanstvene verifikacije piramida u Visokom su dvije znanstvene konferencije održane 2008. i 2011. godine. Prva je zaključila da je Bosanska dolina piramida arheološki fenomen, a ne prirodni, a druga da je ovaj projekt od globalnog značaja, a postojanje piramida u Bosni traži da se mijenjaju knjige povijesti. U radu ovih konferencija sudjelovala su 82 znanstvenika iz 17 zemalja svijeta – kaže Osmanagić.
 
Tvrdnje bez uporišta
 
On ističe da tvrdnje geologa Dougala Jerrama i arheologa Henrya Jeromea Chapmana s Britanskog kraljevskog instituta kako je priča o postojanju piramida čista izmišljotina nemaju nikakvo uporište:
 
“Ta dvojica Engleza nemaju nikakvo iskustvo s piramidama, nisu napisali niti jedan članak o njima niti su vidjeli piramide u životu.”
 
- Prva stvar koju sam rekao ekipi koja je snimala dokumentarac je bilo upravo to da su njihova mišljenja irelevantna. Geometriju i orijentaciju piramide određuju relevantne institucije koje su zaključile da je Bosanska piramida Sunca imperfektna piramida s tri dobro očuvane stranice, te da su one perfektno orijentirane prema stranama svijeta. Priče Engleza da je riječ o “krečnjaku koji veže kamen” samo pokazuju površnost i njihovo neznanje. Zanimljivo je da su engleski producenti u montaži dokumentarca isjekli sve moje izjave u kojima se pozivam na analize uzoraka koje su radili svjetski laboratoriji – kaže Osmanagić.
 
Nova otkrića
 
On dodaje da je projekt u Visokom drukčiji od ostalih naučnih projekata u svijetu, jer je otvoren za sve, tajni nema kao ni selekcije informacija. Na hiljade volontera iz cijelog svijeta već su bile u Visokom i s ushićenjem pišu na internetu o svojim iskustvima jer im je po prvi put pružena prilika biti učesnicima svjetskog otkrića.
 
- Oni su snaga koja će biti iza nas i u desetljećima koja dolaze. Svake godine bosanske piramide posjete na desetke tisuća turista s raznih strana svijeta. Gdje god da držim predavanja, od Kuala Lumpura do Dallasa, od Osla do Kaira, ljudi su čuli za bosanske piramide i s oduševljenjem primaju vijesti o novim otkrićima. Što se tiče potpore države, ona je sporadična, financijski gotovo nikakva. Naša ideja je da se potpuno samofinanciramo. Kada bi postojali vizionari u bh. politici, znali bi da je ovo najvažniji razvojni projekt BiH – zaključuje Osmanagić.
 
Prva istraživanja piramida u Visokom Semir Osmanagić je započeo 2005. godine, a nakon toga formirana je neprofitna fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”. Od tada je utrošeno 300.000 radnih sati na arheološka iskopavanja, laboratorijske analize, testiranja uzoraka, radiokarbonska datiranja.
 
Kada je riječ o trenutnoj fazi istraživanja, Osmanagić kaže da se danas u Visokom nalazi 75 volontera iz 16 zemalja svijeta koji vrlo aktivno rade na nekoliko lokacija Bosanske piramide Sunca, Piramide bosanskog Zmaja, Bosanske piramide Mjeseca i Podzemnog labirinta Ravne. Ovo ljeto prisutni su volonteri, u devet smjena, iz ukupno 52 zemlje svijeta sa svih kontinenata.
 
Energetski fenomeni
 

- Nakon što smo u razdoblju 2005. – 2009. dokazali da je kolosalni piramidalni građevinski kompleks lociran u Visokom, u posljednje tri godine smo uz pomoć fizičara i elektroinženjera dokazali da se na vrhu Bosanske piramide Sunca generiraju energetski fenomeni koje ne stvara priroda.
 
Riječ je o elektromagnetnom izboju frekvencije 28 kHz koju, prema tvrdnjama četiri neovisna tima iz Hrvatske, Italije, Srbije i Finske, može samo energetski uređaj stvarati.
 
Takođe, na vrhu piramide se generira ultrazvuk radijusa 10 metara. Činimo pionirske korake u znanosti o piramidama dokazujući da su originalne i najstarije piramide građene kao energetski uređaji – kaže Osmanagić.
 
- Jednog dana će većina naših ljudi shvatiti kako funkcioniraju elite koji u svojim rukama imaju medije, korporacije, politiku. Oni žele kontrolirati velikim otkrićima. Ovaj projekt mijenja odnos naših ljudi u znanosti, za razliku od kompleksa niže vrijednosti kojeg su pojedini Englezi stotinama godina stvarali generacijama naših znanstvenika – poručio je Osmanagić.

 

(Dnevni list)


RAMIZ I RAHIMA GEC 65 godina zajedno

Priča sa Drine
Ševko Kadrić

 

 Ramiz i Rahima Gec

Zvali me na goraždanski Festival prijateljstva da govorim o knjigama, mojom rukom potpisanim, ja otišao, ali za susret sa Goraždom sam imao i još jedan razlog. Ramiz me odavno zvao da navratim, nekad sam kod Gečeva na Mrčićima bio kao kod svoje kuće, ali eto vrijeme kule i puteve gradi i razgrađuje. Putevi do Mrčića već dvije decenije zatrpani, kuće popaljene, ali Gečevi se na vrijeme u Goraždu skrasili.

Nisam se najavljivao samo pozvonim na vrata. Čujem korak u hodniku a onda vidim i Rahimu, pozna i ne pozna, prisjeća se dok nisam glas pustio a onda vrisnu i zaplaka. Kraj nje se i Ramiz stvori, kao njena životna sjena i izgovori mi ime, kao da sam juče od kuće otišao a ne da se između nas ispriječilo punih dvadeset i pet godina.
-    Ima li toliko?, pita Ramiz kad godine zbrojasmo.
-    Ima, velim u Tita zagledan. A Tito u maršalskoj uniformi iznad njegova ležaja se usprsio.
-    E neda ga skinuti ni za živu glavu, žali se Rahima pristavljajući kafu.

U ormaru vidim uniformu iz ovog rata, nosio je od prvog dana. Kaže znao je našto će ispasti i tri puške bio nabavio dok su drugi kulali zidove i vikali „Neće“. Fikret iz Njemačke slao pare da mu sprat opremaju, on umejsto maltera i kreča kupio puške.
-    Sa sedamdeset godina u rov?, pitam u čudu, 1992 godine je Ramiz napunio sedamdesetu.
-    Niko ga nije iz njega mogo istjerati, opet će Rahima.
-    A šta ću, vidim po pameti ove mlađurije i onih što su nas u početku vodili sve bi bilo tepen. Kaže da je dvije puške dao za odbranu a treću držao za sebe i tako do posljednjeg dana rata sve na prvoj liniji, cijelo Goražde bilo na prvoj liniji a njihova kuća bila udaljena nekoliko stotina metara od neprijateljskih tenjkova...

-    Edhem?, upitah za jednu nedovršenu porodičnu priču. Smije se.

-    Je li bio jatak?, ponovo pitam.

-    A, jeste, ponovo se smije i nastavi. Godina bila poratna, 1945. On se u Bukovicu vratio da gone bandu, odmetnike. Risto Danilović, Diko Barac, lokalni četnici po šumama hodali ali ih bilo i ko zna otkuda. Ramiz bio komadir i imao jedinicu od 20 ljudi sakrivenih na raskrsnicama puteva. Samo se on kretao sa pištoljem za pojasim sakrivenim. Rekli mu da je Edhem uhapšen i da ga saslušavaju na Kovačevićima. Edhem mu bio najbliži rod, mislio da ga pozna ko samog sebe te on trči na Kovačeviće, uleti u policijsku stanicu kad u podrumu Edhem na zidu klinima razapet, baš ko Isus na raspelu.

-    Šta radite od čovjeka, vrsnuo on i počeo prijetiti.

-    Jatak, uvjeravao ga neki što ga je islijeđivao.

-    Ako sam ja jatak to je i on. Skidaj!

I skinuli ga, on mu pomogao da se obuče i dođe sebi, rekao mu kuda će ići do Vukasovića  da ga nebi ponovo uhvatili, možda i ubili. Tu veče mu otišao kući da utvrdi. Edhemova djeca i žena bili u kući a on sebi bajtu bio napravio malo odalje odakle je mogao da prati ko prilazi kući. Samo mali dio one bajte iz zemlje virio a i on bio dobro prikreiven i pritrpan zemljom i lišćem. Tu mu Edhem samo rekao: „Jesam“.
-    Šta bolan jesi? U čudu ga pitao Ramiz.
-    Jesam, a šta da nisam htio? Ni žene ni djece ni mene sad nebi bilo?, nastavio da mu govori Edhem svoju priču i to kako i kada je postao jatak Rista Danilovića. Tu noć ga Edhem zaustavio da noći kod njega, da ne ide po mraku kroz šumu, i ostao Ramiz u onoj bajti.

Negdje pred zoru čuo korake i tiho kucanje. Trznuo se za pištolj, Edhem ga smirio i izvukao se vani. Čuo je da nešto pričaju, vidio nije ništa, sa onim pištoljem nije mogao puno učiniti, čekao. Rekao mu Edhem da im je zavežljaj hrane dao i da su otišli.

Ubrzo su odmetnici naletili na jednu od onih zasjeda po raskrsnicama puteva postavljenim i izginuli.
-    Sreća moja, inače bi ja ko Edhem visio na onom zidu ko Isus razapet, šali se Ramiz govoreći mi o Edhemu i njegovoj porodici što je ubrzo poslije onog rata otišao u Tursku.
 

Uz onu Rahiminu kafu što nam je priču podgrijavala, ispriča mi još jednu ratnu, banjalučku. Jedinica u kojoj je bio prolazila kroz Banjaluku, tačnije oslobađala je. Iza nake kapije čuo pomaganje nemoćne žene. Kapija bila stara bosanska i on udari nogom, automat i bio u rukama i uskoči unutra. Pred njim bila jeziva slika, starija žena pod šamijom lomila ruke i preklinjala dvojicu u partizanskim uniformama, oni joj već jednog sina ubili i obarali drugog.
-    Stoj! Šta radite?, vrisnuo on.
-    Ustaše, rekao jedan od one dvojice.
-    E moj sine kakve ustaše... pomagala nena, lomeći ruke preklinjući ga da joj bar drugo dijete spasi.
-    Baci oružje!, naredio on i vrsnuo koliko je glasa imao. Oni bacili oružje, ali nije znao šta dalje da radi, bio sam i čekao. Naišao njegov komesar čete, ušao na ona vrata i počeo se derati na njega, što nije nastavio pravac napada, on mu preko automata objasnio da su ova dvojica pred majkom ubili momka i krenuli na drugog. Komesar izvadio pištolj i pljoštimice onog jednog udario u glavu. Ubrzo su ih povezali i otjerali u štab. Tamo se ispostavilo da su im se ona dvojica prije koji mjesec predala iz četnika. Kaže da su uz naredbu da se civili nesmiju dirati, strijeljani po kratkom postupku.
 

Susret sa Rahimom povezuje uz Željezni most na Drini u Foči. On kao komandir inženjerske jedinice dobio naredbu da stari most razmontira i postavi novi što su Rusi poslali. Tek što su onaj stari složili na obali i bili spremili za topionice u Zenici, kad stigla naredba: „Ne montiraj novi!“. Nju lično donijela dvojica generala, koja su vojsci objašnjavala `da su Rusi i Staljin od sad naši neprijtelji i da ništa njihovo nesmijemo uzeti`. Tako i bilo, on sa onom inženjerskom jedinicom ponovo stari mos postavio preko Drine i tu je novi rat dočekao.
Ramiz vidio da on nije velikim politikama dorastao, otišao pretpostavljenom i tražio da ga demobilišu. Skino uniformu i put pod noge pa na Mrčiće. Na selu počeo temelje kućice, ode do Nukica i zaprosi lijepu Rahimu. Doveo je do one kućice i u njoj troje djece izrodili. Sedamdesetih se djeca po svijetu počela razilaziti te i oni za njima, ne baš u dalek svijet ali se na Drinu u Goražde spustili.
-    Odeš li na Mrčiće, pitam otkidajući divno selo bukovičko od zaborava.
-    Vozili su me jednom i nebih više, kaže prinoseći mi kutiju sa požutjelim slikama na kojima je utisnuto skoro svih devedeset godina njegova, njihova života.

Sutra dan je ustao prije mene, uradio jutarnju gimnastiku, Rahima skuhala kafu i onda su mene budili da kafu pijemo, možda je baš i rođendanska, slavljenička svakako jeste, u Ramizovo i Rahimino doba datumi rođenja su se upisivali onako.


ELVIRIN JURIŠ NA SNOVE

 Ševko Kadrić
 
 
I pomisao na zavičaj u nama bujicu najtoplijih emocija pokrene. Ja sam u dugom pamćenju i još dužem kretanju za puno krajeva zavičajno vezan, bar tako mi se čini dok ne krenem put Podrinja. To mi se i sad desilo dok sam promicao poznatim kanjonima put Foče a onda niz Drinu do Goražda. Petnaesti Festival prijateljstva u Goraždu i moje ime u program uvrstio, da govorim o tome šta pišem, da se družimo. Ovdje na Fesival stavljam tačku, ali za naše čitaoce donosim priču o novinarki Elviri Aganović koja je svojom pojavom i glasom postala svojevrstan simbol manifestacije.
 
Još u Sarajevu sam odgledao dio program iz Goražda i prepoznao lik drugara, novinara i slikra Slavka Klisure, gradonačelnika Ramovića, direktora za kulturu i još nekoliko muških a voditeljica ona. Na svečanom otvaranju je ponovo ugledah u dugoj bijeloj haljini od satena, vodi, najavljuje, govori, glasom poput dove za kišu, razgoni oblake i gromove što ližu i pale brda oko Goražda.
 
"I ja sam skoro dvije godine živjela u Švedskoj, tamo sam i kćerku Arijanu rodila, sve knjige na našem jeziku u biblioteci izčitala a među njima ponajviše tvojih...", govori mi kad smo se sutra dan u redakciji sreli, slažući švedske vijesti jednu na drugu. Ova povratnička priča mi se učini više nego zavodljivom i nastavismo o njoj uz kafu i žubor čiste i brze Drine. Stanje drugo, ne zovu ga džaba tako, 2001 godine je iz Goražda pokrenulo u Švedsku. Tamo joj muževljeva sestra već bila, nešto im se učunilo da bi bilo dobro u nekom drugom svijetu dijete dočekati.
 
"Oduševila me Švedska. Nikog nisam morala ni znati, nikom nisam morala nositi poklone, nikog podmićivati, porodili me kao da sam njihova. Hvala im puno, hvala i Bosancima koji su me tad prihvatili ko najrođeniji", govori sa oduševljenjem žureći da napravi listu dragih imena šaljući im pozdrave i zagrljaje u daleku Arvågu: Jadranka, Sabina jedna i druga, Zina iz Prijedora, Jasna iz Srebrenice... Posebno joj u dragu sjećanju ostala rahmetli Hatidža iz Trebinja, pri sjećanju na plemenitu staricu obori pogled, suze joj same udarile. Malo kasnije krupne crne oči joj ponovo zacakliše sjajem, ljepotom i radošću.
 
Na kafi nam se pridružiše i kolege sa televizije, urednik, dopisnik Federalne TV Hasan Gabela i priča sama po sebi ode prema ratnoj 1993. Elvira je tada i u tom ratnom paklu, goraždanskoj kotlini koju su svakodnevno potresale granate i puščana paljba, kovala zanat novinara na radiju. Tad je bila skoro djevojčica, ali u svijet i desetinama hiljda u Goraždu zatočenih, slala eterom vijesti i utjehu. Tako zanat učila i naučila, ljudima pomagala kako je najbolje mogla i znala.
 
Rat prošao a ona i kolega Gabela, već godinu iza rata počeli sa prvom bosanskom TV sapunicom "D` famili leđen" i tako izvedba za izvedbom, punih dvadeset. Dvadestu igrali pred prepunom salom, snimali kamerom jednom jedinom koja je pokrivala sve uglove i nivoe. Satirom čitali goraždansku (bosansko-hercegovačku) stvarnost. Poratno Goražde vapilo za oduškom, zaboravljanjem ratne jeke i vapaja. Možda baš uz onu univerzalnu kameru koja je sve vidjela i sve snimala, novinari Goražda radiju i novinama pridodaju i TV BPK (Bosansko Podrinjskog Kantona), Elvira sjela pred kameru.
 
Tad 1995 godine se, sa nekoliko podrinjskih pjesnika, javnosti predstavila i sa zbirkom pjesama upamtljiva naslova "Juriš na snove", tri godine kasnije i sa samostalnom zbirkom poezije provokativnog naslova "Gdje da stanem?".
 
Ona prelomna 2001 godina, drugo stanje, a možda i poetsko maštarenje u naslovu knjige najavljeno, Elviru pokrenula put daleke Švedske, kolege je ispratile sa željama sa lijep porod, ali joj i radnu stolicu negdje u podrum sakrili, šeretski joj pokazujući gdje je, da zna da je čeka ako u tom dalekom svijetu i ne bude kako bi željela. U martu mjesecu 2002, iz Migracionog zavoda Švedske stigla odluka da od azila nema ništa. Porodica se pokupila i put Goražda. Svi Bosanci koliko ih je bilo u Arvagi ih ispratili zagrljajima ali i suza bilo.
 
Prvo jutro u Goraždu svratila Elvira u redakciju na kafu. Kolege otišle do podruma i donijele onu njenu novinarsku stolicu koju su čuvali za ono vrijeme ako tamo u dalekom svijetu i ne bude kako bi željela. Ona sjela na svoju stolicu, iskusnija za švedsko pečalbarsko iskustvo, udahnula punim plućima i nastavila gdje je stala. Taj dan je još jednom ugledah kako mostom korača u dugoj tunici boje smaragda, hodila je baš kao po onoj pozornici na koju je goste i učesnike programa izvodila, prkoseći tamnim kišnim oblacima koji su kišu i gromove tu noć ostavljali po okolnim brdima. Zamače negdje u staroj goraždanskoj čaršiji jurišajući za svojim snovima. Sretno.

Goražde - 15-ti Festival prijateljstva

 
Otvaranje festivala
 
Goražde grad na Drini već petnaest godina živi sa festivalom prijateljstva, koji to po ličnom doživljaju to i jeste. Malo kad Goraždom proteče toliko ljudi, nošnji i sadržaja kao tih dana, malo gdje sam sreo toliko osmjeha i otvorenih srca kao ovdje i zahvalan sam.
 
O manifestaciji ću pisati kasnije samo se sad se koristim prilokom da pošaljem u Goražde riječi divljenja i zahvalnosti i svakako želju da pozornicama, ulicama, trgovima i galerijama, proteče još puno pisaca, slikara, izvođača kulturnih sadržaja koji zaslužuju ovaj prostor i prostor njiha.
 
 
Književno veče posvećeno Farbanju neba i još ponečem od onog potpisanog mojim imenom.
 
 

UČENIK JE IGRAČ NA DASKAMA SOPSTVENOG ŽIVOTA

 
Ševko Kadrić
 
Ukoliko se dozvoli Bolonjsko-Skandinavskom sistemu obrazovanja da zagospodari obrazovnim procesom, uništavajući tablu, kredu, usmeno odgovaranje i javnost u ocjenjivanju, svijet će postati prepun nesigurnih ljudi kojima će se vladati kao stokom u toru. To se već mnogima i desilo.
 
Sjećate li se svog prvog dana u školi? Naravno da sjećate. Na Balkanu, da drugačije ne nazivam prostor našeg ljudskog oljuđivanja u bivšoj nam domovini, već od tog provo dana smo morali biti spremni da ustanemo ili izađemo pred tablu. To sa ove vremeske ali i iskustvene distance i nije tako veliko otkrće, pa ni hrabrost, ali vas sa mojim i pedagoškim i životnim iskustvom uvjeravam da je to veličanstven, odvažan i hrabar čin: Biti spreman ustati, izaći, otvoriti usta reći. Hajmo sad ponovo, zamislite da je tabla pozornica, razred publika, Ti si glumac ili bolje igrač na daskama koje život znače.
 
Od prvog dana ulaska u školu, do svečane maturanstske pjesme, trebali smo biti spremni na usmeni odgovor, na javno prezentiranje našeg vladanja predmetom (matematika, maternji jezik, hemija, fizika, (h)istorija....) ovdje podvlačim kvalitet, vrlinu, važnost usmenog odgovora koja je spojena sa javnim nastupom, javnim ocjenjivanjem.
 
Ok, bilo je tu i puno toga što je u kategoriji skečeva, dosjetki, provala... to je ljepota i dio tog učeničkog doba, ali promatrajmo (posmatrajmo) cjeli proces obrazovanja, odgoja, pripremanja za život sa drugog stanovišta. I dalje smo kod usmenog odgovaranja pred tablom (na sceni) pred razredom (publikom), pred nastvnikom djeliocem pravde, sudijom, režiserom, ali i razredom kao svjedokom.
 
Prisjetite se osluškivanja izgovorenih imena i očekivanja svoga, prisjetite se prozivke, izlaženja pred tablu, čekanja pitanja, koncentracije, odgovaranja. Ne manje bitno, prisjetite se svog izgleda, pokreta tijela, boje glasa, svega onoga što je vašam odgovoru davalo snagu, važnost, ocjenu, potvrđivalo znanje (ne-znanje). Ok, hajdemo sad to posmatrati ovako: taj čin izlaženja, javnog pojavljivanja, testiranja, odgovaranja, provjeravanja, jačao je našu socijanu kompetentnost, jačao je naše samopouzdanje, jačao nam volju da učimo, potiskivao volju da ne učimo, ne znamo, dođemo u školu ne uredni, ne pripremljeni. Ovdje ne isključujemo druge oblike provjere znanja, poput pismenog ispita, domaćih zadataka, takmičenja... ali usmeni ispit i javnost u ocjenjivanju naglašavamo kao osnovnu tekovinu školstva od Aristotela do danas.
 
Bolonjsk-Skandinavski model školstva se nudi na svim nivoima obrazovanja? Bosna i Hercegovina je potpisnica Bolonjske deklaracije o obrazovanju (18. septembra 2003. godine.). Čitajući osnovne principe školstva čovjek pomisli da je sve med i mlijeko, da mladi stručnjaci dobijaju obrazovanje i diplome koje im otvaraju vrata širom svijeta, da rade, putuju, zarađuju, žive obećani živt, međutim, pomnijim praćenjem iskustva tog sistema uočavamo nekoliko slabosti koje naprosto negiraju školi ulogu i odgoja i obrazovanja.
 
Vidno je da je tehnokratski (da ne kažem parazitski sloj u obrazovanju) nametnuo ekzaktna tehnička pravila ocjenjivanja i provjeravanja znanja, svodeći provjeru na pismene testove, formulare u kojima sa malo znanja i inteligencije je moguće 20-30% poena osvojiti šansanjem kao u sportskoj prognozi. To i nebi bilo samo po sebi problem. Važan dio priče je da su Skandinavci (kod njih je to najizrazitije) tom sistemu nametnuli ukidanje usmenog ispita i javnosti kao osnove obrazovno-odgojnog procesa. Ne manje važno, nastavnik u tom sistemu je radnik koji ulazi u školu u 8 a iz nje izlazi u 16 sati, od 50 – 75% radne norme mu je administrativni rad?
 
Zamislite školu, školski sistem i učenika u njemu u kom taj učenik bukvalno može završti osnoivnu školu i gimnaziju bez da jednom otvori usta pred ostalim učenicima u razredu pokazujući da nešto zna i da to znanje može demonstrirati pred drugima? Zamislite školu i školski stem u kom učenik može završiti školu a da niko u razredu ne zna koje i kakve ocjene ima? Zamislite još jednom i školu i školski sistem kroz koji učenik prođe slaveći okončanje gimnazije a kući donese (odnese) diplomu u kojoj stoji da tu istu školu zapravo nije završio, da u diplomi ima više nula nego dvica o većim ocjenama da i ne govorim. Slika koju ste zamislili odgovara švedskom školskom sistemu i bolje odmah je zaboravite. O posljedicama na socijalnu kompetenciju, sigurnost, znanje, motivisanost, čak i elementarni odgoj, da ovdje ne govorim.
 
Šta hoću reći na kraju, ne reći, već vrisnuti, kako je to uobičjavao Sartr reći, školski sistem u cijelom svijetu je pred velikim izazovima i u fazi nužnih promjena. Ne toliko što bi to neko želio i što je pametan da vidi da treba praviti sistem za sadašnjost a posebno odgovoriti na izazove vremena, već zato što je nova tehnološka revolucija, učenika naprosto isporučila „neviđenom pošiljaocu poruka, odgoitelju, učitelju“ u formi I-fona, I-pada, interneta vezujući ih neuporedivo prisnije, intimnije, duže nego učenika i roditelja, učenika i učitelja ili nastavnika, učenika ili bilo kog drugog „željenog“ pođiljaoca poruka.
 
Sistem koji nam se nudi (ovdje opisan kao Bolonjsko-Skandinavski) ne samo da ne riješava problem, već nas čini ovisnijim o tehnici, i sistemu u kom se naprosto proizvode nesigurni ljudi kojima će vladati tehnika (to ona već u dobroj mjeri i radi) i svakako birokratski aparati koji „najbolje znaju“ šta baš nama treba.
 
Poruka, onima koji ozbiljno razmišljaju o odgoju i obrazovanju, mjenjajmo sitem obrazovanja i odgoja ali u međuvremenu ne dozvolimo da nam nesigurni i nedobronamjerni unište ono što smo vjekovima stvarali upravo na tom planu: usmeni ispit i javnost u ocjenjivanju, ali u ovom vremenu moje iskustvo govori da su vannastvni sadržaji, dobro osmišljeni i dopuna i kompenzacija svemu onome što nam tehnokrate i birokrate žele oteti, socijalnu kompetentnost, samopouzdanje, znanje, zdravlje i kreativnost.
 
Poruka roditeljima čijasu djeca su u školskim sistemima u Evropi, posebno u Skandinaviji, uz malo napora, sistematičnosti u radu i nužne vannastavne sadržaje (sport, kulturni sadržaji i sl.) vaše dijete samo čudom može ostati bez visokog obrazovanja. Ne propustite to?
 
______________________________
 
· Autor je pisac četiri udžbenika iz oblasti ekologije, veliki poznavalac vannastvnih sadržaja, ima iskustvo u osnovnoj školi, gimnaziji i deset godina kao profesor u obrazovanju nastavnika. Pisac je deset romana od kojih je „Farbanje neba“ roman za djecu nominiran za najveću književnu nagradu Švedske 2012.
Više: www.sevko.se --

FOTOGRAFIJA, uspomena, kreacija, zabava

Š. Kadrić

Nekad je fotografija bila uspomena za privilegovane, onda posao za profesionalne i danas zabava za sve. Fotoaparati su dostigli takve tehničke mogućnosti preskačući i najbujniju fotografsku maštu. Kompjuterska tehnika je stvorila mogućnost da se sa tim snimljenim materijalnom naprosto poigravamo pričajući priču o nekome, nečemu, montirajući njih više u jednu.

Evo njih nekoliko istrgnutih iz konteksta, ali dorađenih, prerađenih, za uspomenu i inspoiraciju.




Tehnika jeste i put u slobodu, ali često okovi, kavez...





Pusti me sam ću...



Okus - pokus, preparandus....



Svjetlost uhvaćena na cvijetu...



Moć fotografije



Moć zanata, pekar


Sladoled i staklo



Odsjaj u vodi






Prelomljeni svjetovi...


MIA KOVACEVIC, studenten 12 juni 2012



Min mamma Meri


Min flickvän och hennes mamma



Familj Bacic, min mamma, mormor, morbror...



Där är han, min pojkvän



Kolla, han igen....



Jag och jag, mamma och mamma. Det är bra om man ha en mamma men jag har tvåååååå




Mamma och jag, jag och mamma igen....

HELSINGBORG: Druženje po mjeri duše


Š. Kadrić



Prije više od dvije godine sam pisao o posjeti desetak članova bosanskog udruženja iz Helsingborga, BH 94, Akitviteds centru BiH u Halmstadu. Oni iz Halmstada su zvali, ugostili, predstavili se druženje bilo i po mjeri duše ali i pamćenje. Proticalo vrijeme trebalo i one iz Halmstada pozvati u Helsingborg, ali nije imao ni ko ni gdje, sve nešto bilo nedovršeno i organizacija i prostorije i onda se pojavila Senada Stovrag prvo u ulozi administratora ili tako nekako a onda uposlenika NBV-a. Ona dosta toga iznova pokrenula, djeca se u kolo uhvatila, roditelji ih počeli pratiti, klub živnuo. Došao na red i poziv Bosancima iz Halmstada da dođu.

Majska vrelina kao da nigdje nije takva kao u Švedskoj, domaćini u dvorištu napravili prostor za druženje, stolovi sa suncobranima, roštilj, švedski sto, muzika, sve bilo kao što odavno nije.
Mujo Metej iz Halmstada doveo dvanaestoro, Fikreta pjevača ali i Emira maestra i na harmonici i u pjevanju sevdalinke. Govore mi imena: Hatka, Sakib, Alma, Zineta, Zemina, Mevzeta, Mina, Fatima ali je tu i sjajni kamerman iz Sarajeva, tačnije TV BiH i filma Tomo Ljevak. Uz kafu dočekušu krenulo druženje, upoznavanje, prepoznavanje a kasnije razmjena poklona pa igra prava pravcata.

Salem Fazlić, predsjednik BiH 94, prvo zasukao rukave i lično roštilj potpalio i pripomogao da se ručak gostima servira, onda uzeo mikrofon i zaželio dobrodošlicu svima u klub a posebno gostima u Helsingborg uz nadu da će ova druženja biti češća, veća na dobrobit svih koji druženje i bosansko prepoznavanje i upoznavanje trebaju. Gostima predao knjigu „Ja sam Zltan Ibrahimović“ uz nadu da bude čitana i podsticaj za druženje i okupljanje oko sporta, kulturnih sadržaja i zabave. „Posebno je važno da mladi ljudi i žene pune društva, tamo gdje su oni i mi smo drugačiji, bolji“, govori i Mujo Metej predavajući domaćinima veliku sliku vodopada što na onaj u Jajcu podsjeća.



Sa bine se čula harmonika i pjesma Fikreta i Emira do predveče a onda kao u čaroliju su uskočile djevojke i momci obučeni u narodnu nošnju. Igrali, pjevali, mamili aplauze, pocupkivanja, igru u srcu sakrivenu, bosansku. Senada mi i reče njihova imena: Amila, Anesa, Selma, Irma, Medina, Emma, Edin, Benjamin, Eduard.







Poslije razigrane mjadosti napravili smo i zajedničku fotografiju, koja će krasiti zidove udruženja i podsjećati, kako nam je lijepo kad to hoćemo da bude, kako znamo i sebe organizovati po mjeri duše. Ovdje treba istaći nekoliko onih iz kluba domaćina bez kojih nebi druženje bilo kako je i bilo: Srećko, Senad, Čaruga...

I prije rastanka, baš  kako to i treba na sto su iznešene dvije divne torte pravljenje rukama ovih mladih ljudi što su do maloprije ograli pred nama. Onda su je oni i izdjelili i podjelili na radost susreta, oljuđivanja uz znanje, kreativnost i sreću što ovog puta na Bosnu ličili. Mladi kao da su nas i ovaj put htjeli podsjetiti da i oni postoje, da su tu ne svojom krivicom i da nas kao mudre i dobro organizvane ljud etrebaju, trebaju da im budemo uzor, baš kao što je i Zlatan trebao takvog oca koji to zadugo nije bio.

Nadati se da se uskoro ponovo okupimo oko igre i pjeme bosanske, to je Metej i najavio vrlo brzo uz dopunu prijatelja iz Vaxjo. Sa ovim druženjem u Helsingborgu kao da počinje obilježavanje 20 godina našeg boravka na ovim prostorima, vrijeme i povod da se zapitamo jesmo li učinili sve da budemo organizovani po mjeri samin nas ali i sredine u kojoj smo se obreli, tuđom voljom zlom sudbinom.

Sajamsko okupljanje pisaca i prevodilaca



Za uspomenu, diplome za najbolji prevod i najbolje predstavljanje pisaca


U Sarajevu je od 18 - 23 aprila održan Sajam knjiga i učila a na njemu su se po osmi put okupili i Bosanski pisci po svijetu razasuti. Ovaj, više nego bilo koji drugi sajam je pokazao sav raskoš nastupa odgromne kulturološke snage koju ovaj prostordobija sa ljudima od knjige koji, sticajem nama poznatih razloga, žive daleko od Bosne. Oko desetak knjiga svjetskih autora donešeno je na ovaj sajam prevedenih na naš jezik, oplemenjivajući i prostor ali i dajući krila tim autorima da sa nama dolete i do Balkana.

Goran Sarić iz Holandije je donio, ali lino doveo Geert Maka i njegovu svjetski poznatu knjigu "U Evropi", Moja malenkost sa onima koji su u prevodu u zadnji čas pripomogli (i hvala im) dovela je senzaciju i najprodavaniju knjigu sajma, "Ja sam Zlatan Ibrahimović", Osman Arnautović je preveo Marc Levyia i njegov roman "Eh, kad bi to bila istina". Bilo je još prevoda i sa drugih jezka i drugih pisaca, ali i sa našeg jezika na druge, kojima ovdje više mjesta nećemo dati, ali hoćemo dvjelam publikacijama koje su u korice knjige sabrale, skupile književnike i njihova djela. Jedna je ponovljena i dopunjena publikacija: "KO je ko u BiH dijaspori - pisci" a druga zbirka pripovjetki "Vrijeme protiče otključano". Prvu je priredilo i objavilo MInistarstvo za ljudska prava i izbjeglice u koju je skupilo 178 onih koji su ovom ministarstvu poslali svoje prezentacije o književnom stvaralaštvu. Čitam imena: Midhat Ajanović, Tanja Aličković, Mustafa Cico Arnautović, Osman Arnautović....Vinko Grubišić, Ante Matić, Enes Topalović, Zlatko Lukić, Igor Divković.... i tako sve dobroja gore spomenutog.

Vrijedni Osman Arnautović je po drugi put,priredio zbirku pripovjetki bosanskih pisaca i u nju uknjižio 39 pripovjetki Arifa Ključanina, Edina Sarača, Zlatka Lukića, Safete Obhođaš, Velje Bosnića, Idriza Saltagića, Asime Ćosić Smajić, Linije Pavlović-Grgić, Denisa Dželića, Loris Gutić....

Od onih koji su se na Sajmu prestavili novim djelima idimo redoslijedom: Hadina Tahirović - Sijerčić sa roman "Rom ko grom", dječiji pjesnici sa knjigom izabrane poezije, Šimo Ešić, Ismet Bekrić, Rajko Joličić, Jagoda Iličić, Šefik Husagić. Asima Smajić - Ćosić iz Francuske se predstavila sa knjigom "Oči od kristala", Denis Dželić iz Danske sa romanom "Astralni letovi", Edhem Trako iz Norveške sa romanom "Svjetlo povratka", malenkost potpisanog je po prvi put na sajmu promovirala roman "Farbanje neba", Predrag Finci sa knjigom "Osobno kao tekst", Vladimir Pištalo je predstavio knjigu "Tesla,portret među maskama" u prevodu na češki jezik. Valerija Škrinjar - Tvrz je predstavila zbirku poezije "Bliskosti/iskanje blizine", Zlatko Lukić iz Hrvatske je predstavio novu knjigu pripovjetki "Izgubljen ageneracija", Safeta Osmičić iz Holandije zbirku poezije "Samačka soba u velegradu", Saima Višić iz Švicarske knjigu "Tuđinci", Ismet Bekrić je sa ekipom saradnika predstavio 14-ti broj Banjalučkih žubora, ali knjige Banjalučanina Sadika Beglerovića "Čaršija u Gornjem Šeheru" i Mehmeda Hadžiavdaka "Banjalučki golubovi", Rifet i Nerma Bahrijagić i Alma Omeragić su sa engleskogpreveli i predstavili knjigu "Svjetska politička nauka neubijanja", "Preporod" iz Hrvatske je predstavio sjajnu zagubljenu knjigu srpskog komediografa Branislava Nušića "Ramazanske večeri", knjigu Filipa Mursel Begovića "Izbor iz mlađeg bošnjačkog pjesništva", "Multimonolog" Senada Nanića, "Vtoglavica duše" Esada Jogića te su promovirani časopisi "Behar" i "Jurnal", Milena Letić, Zeničanka iz Novog Sada se predstavila romanom "A kozna kosmo mi?" Vezuv Bašić iz Danske je predstavio knjige "Izbjeglička soba" i "U predvorju smrti", Midhat Hodžić iz SDA-a se predstavio sa knjigom "Jedna mala noćna (banjalučka) muzika, a Svebor Delić iz Holandije sa poezijom "Buket srcoruža za Melidu".

Na kraju ovog javljanja nije moguće prikačiti sve ono što se dešavalo između promocija, dogovaranje, druženje, duhovno oplemenjivanje koje će se između dva sajma pretočiti u trag, paponovo promovirati nekom prigodom, nekim okupljanjem. Spas naših razasutih duša, ovogprostora pa i svijeta u cjelini, čini mi se da je upravo u tome, knjizi i istini u njoj zaključanoj koju treba otključavati, čitati.

Uz srdačan pozrdav iz Sarajeva

Sajamske promocije






Sajamske promocije 22 aprila 2012. Goran Sarić (Konjičanin) privremeno nastanjen u Holandiji, je z aovaj sajam knjige u Sarajevu preveo Geerta Maka (Geert Mak) i knjigu "U Evropi". Evo ih na promociji a detalje o knjiyi ionom što je u njoj ćemo prirediti neki drugi put.



Goran Samardžić jedan od vlasnika IK Buybook predstavio je novo izdanje romana Ševke Kadrića (Ševko Kadrić) "Zaljubljen u sunce. Prvo je davno rasprodano, Buybook je na godišnjicu rođenja slikara Lazara Drljače priredio novo koje je od juče krenulo put svojih čitalaca.



Sjajni Osman Arnautović je i za ovaj Sajam u Sarajevu koricama knjige ogrnuo zbirku pripovjetki bosanskih  pisaca po svijetu razasutih. Njega nije bilo daje zajedno promoviramo,ali nas jeste.



Sajamska druženja prijatelja, Kadrić i Nura Bazdulj.

TV_Hayat

A u veče direktno u programu TV Hayat

XXIV SAJAM KNJIGA U SARAJEVU

To šta se sve piscu desi u Sarajevu na sajmu knjige u jednom danu, ne mogu vam prepričati, nešto zbog ograničenje vremena a nešto prostora. Evo dva isječka sa dvije promocije, Jedna je predstavljanje Edhema Traka iz Norveške i njegovog novog romana iz kunovske epopeje i malenkosti potpisanog sa knjigom "Farbanje neba". Publiku, novinare nadodajte sami.



Jagoda, Edhem Trako, Ševko Kadrić



Enes Bećirbašić, Ruzmira Tihić, Ševko Kadrić, Hedina Sijerčić i Denis Dželić


Druga promocija je posvećena publikaciji "Koje ko u BiH dijaspori - pisci".

Na 222stranice predstavljeno je 188 pisaca po svijetu razasutih koji pišu inspirisani Bosnom ili pišu Bosnom kao zavičajem.
O knjizi će još biti riječ ovdje je samo spominjemo kao sliku i događaj.




Događaj Sajma knjiga i učila u Sarajevu ove godine je svakako knjiga "Ja sam Zlatan Ibrahimović"
Evo nas svo troje i Zlatana i mene i knjige.


Roman o Lazaru Drljači u izdanju Buybooka



Novo izdanje romana o slikaru koji je pobjegao od buke velegrada i popeo se na obronke Prenja slikajući igru svjetla i sijena, promišljajući o životu. Promocija na Sajmu knjige u Sarajevu 18-24 aprila 2012


Ramo Kolar, Oslobođenje, 2008.

Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...

Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.

Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.

I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».

Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.

U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.

Zaljubljen u sunce

Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19

Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.



Naza Ikovic

Š. Kadrić


Naza Iković
In memoriam



Naza Iković, 1929 - 2012


U Hamstadu je u 83 godini sklopila oči  Naza Iković. Iz šture biografije useljeničkih pisaca u Švedskoj saznajem da je rođena u Bijelom Polju decembra 1929. Godine.  Završila je srednju medicinsku školu, a zatim radila u Rožajama, Peći i Beranama. U Švedsku je došla daleke  1955. godine.

U njenoj  Srebrenoj vodinici sam pročitao da je još 1943. godine ostala siroče… zločine u Sandžaku te godine vam neću prepričavati ovim povodom ali susret i nadasve neizbrisivu ispovjest o Vejsilu hoću.

Sreli smo se u Hamstadu u bosanskom udruženju, pred njom su bile knjige i kafa. Knjige sam dobio na poklon da ponesem a čašicu razgovora da upamtim, napravio i fotografiju koju uz oproštaj od spisateljice i prilažem.
Dan kasnije dok sam se u vozu iz Malmea u Helsingborg vozio naumpadoše mi Nazine knjige. U Srebrenu vodenicu i Vejsila pročitah zagledan u papir, udubljen u misli osluškujući glasove iz  daljine. 

Vejsil je Nazina pripovjetka o ljubavi mlađanog Vejsila i Munibe a onda, kao u drami koju život zna izatkati, srećemo i njenu mlađu sestru Lejlu pa i najmladju. Narodna mudrost kaže, nedaj mi Bože patnje što izdržati mogu, muniba je izdržala i više od onog što je mogla. Voljela Vejsila, ali njega strast nosila. Oženio je iz osvete prema mlađoj sestri, onda oženio i tu mlađu, ona odćutala i jedno i drugo, ali kad je pred majkom im zaprosio i treću najmlađu, tu je lirski drama prerasla u tragediju a Vejsil ostao ležati na šekspirovski ispisanim daskama Nazina kazivanja.

Radost je bilo družiti se i biti suvremenik Naze Iković.

GALEB i druge priče, poklon knjiga

Ptitiskom na sliku preuzimite knjigu


BRODOLOM


 

 

Narudžba knjige preko interneta danas nije novost, ali ova iz Sjeverne Karoline je postala neobičnost, dovoljna za novu knjigu ili više njih. David Winstone je u prvom javljanju tražio knjigu «Bogumils as inspiration», u drugom kontakt sa autorom. Tako je otpočela priča i druženje koji su u početku trebali da odgovore na jedno jedino pitanje: Koliko ima istine u legendi o velikom bosanskom brodolomu u blizini Sjeverne Karoline daleke 1540. godine? S` vremenom je priča postajala sve zavodljivija a mi sve radoznaliji i istraživanjem ponešeni istraživači.  Da odmah kažem, nismo došli do odgovora na ono pitanje, ali smo zato otvorili na desetine novih. Ako vam je to utjeha, nastavite čitati, ako nije ovdje je kraj.

 

David me je ukratko upoznao sa legendom, ona se od izvora do izvora razlikuje, ali nekoliko detalja se ponavlja, jedan od njih je godina, baš 1540. drugi da su bila dva broda sa izbjeglicama iz Bosne i ono što ga je dovelo u vezu sa knjigom o bogumilima i autorom, jeste podatak da su izbjeglice bili upravo bosanski bogumili. U jednoj od svojih poruka mi je poslao nekoliko verzija legende. Iščitavajući nevoljnu izbjegličku priču uočio sam da se u jednoj od njenih verzija spominje da su brodovi bili dubrovački i da se brodolom desio u blizini nekog ostrva.

Za rekonstrukciju događaja, pod uslovom da se stvarno i desio, trebalo nam je najmanje još nekoliko «sitnih» detalja, naprimjer tačka ukrcavanja i tačka brodoloma, razlozi izbjeglištva i svakako materijalni dokazi kojima bi priču mogli podkrijepiti. Upravo to sam Davidu i napisao, bacajući ideju u internet mrežu, kao kap vode u nepregledno more u blizini Sjevene Karoline u kom je trebalo pronaći i tragove brodova i brodolomnika.

Prošlo je nekoliko dana, u novim porukama sam ugledao jednu «reveal !!!» sa tri uskličnika. Šta li je otkrio, pomislio sam ugledavši poruku i pročitao da je došao do one druge nemile tačke, tačke brodoloma, ostrvo Roanoak. Pisao je dalje da se sprema da ode na istraživački pohod upravo na ostrvo Roanoak. U Google Earth, sam upisao riječ ostrva, globus se zavrtio ali je pokazao neku oblast u Africi. Tražio sam Sjevernu Karolinu i onda se vrtio oko otočja dok nisam pronašao i Roanoak. Izoštravao sam satalitski snimak koliko mi je to dozvoljavano a onda sliku položio na reljef. Ostrvo mi se učinilo kao ajkulin zub duboko u vodenu mehkotu zaboden. Nekad ugriz, nekad spas, pomislo sam radostan uvjeren da je upravo taj zub krije misteriju o brodolomu daleke 1540. godine.

U međuvremenu strast traganja me sve više uzimala sebi, mjesto njihova ukrcavanja smo uzeli sa velikom vjerovatnoćom Dubrovnik, ali smo morali uvezati još nekoliko razloga: Prvi od koga i zašto su bježali? Drugi zašto baš Amerika, ako su uopšte znali da postoji?

David mi je uskoro poslao poruku u kojoj stoji da su već od 1494. dubrovački trgovački brodovi plovili u Ameriku, prvo u izviđanje i osvajanje a onda i naseljavanje Novog Svijeta, kako se Americi tada tepalo. Istina stoji da je riječ o Latinskoj Americi, što ne mijenja suštinu. Vjerovatnoća postaje veća, pomislio sam čitajući i podatke o 35 brodova i 5000 dubrovačkih mornara koji su služili u španjolskoj pomorskoj floti.  Tako smo popunili još jednu od praznina, onu o mogućem mjestu ukrcavanja i brodovlasniku.

Listajući knjige podsjećao sam se onoga o čemu sam pisao i u onoj knjizi koju sam Davidu već poslao. Poslije podjele kršćanstva 1050. godine oba njegova krila, i zapadno, i istočno, su već do tada (1540. godine) vodili 400-godišnji rat do istrebljenja protiv bogumilske gnostičke crkve. To istrijebljenje im je pošlo za rukom u Bugarskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj... samo su bili još opstali u Bosni. Razlozi poznati, neprohodne bosanske planine ih štitile od neprijatelja, ali i bosasnko plemstvo koje je u dužem vremenu i samo bilo tih bogumilskih uvjerenja. Iščitavao sam događaj na Bilinu polju u Zenici 1203. godine kada bosanski ban Kulin, da bi izbjegao krstaški rat, potpisuje abjuraciju, kojom se javno odriče bogumilske vjere.

Ali, zašto baš 1540. godine?, nastavio sam samopropitivanje roveći po knjigama? Dalje slažem činjenice o turskom osvajanju Bosne i grčevitu borbu bosanske vlastele da pridobiju zapadne sile da im pomognu. Čitam vapaj bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji 1461. godine piše pismo papi Piju II u kom stoji: «Ako doznaju Bošnjaci, da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a niti će se Turci osmjeliti na ove zemlje napasti.»

Na žalost vapaj je već bio prekasan, jer je bosanska pamet, upravo dodvorujući se papi, bila protjerana na prostor kasnije nazvan Hercegovinom, pomislio sam prisjećajući se kobne odluke kralja Tomaševića da, on primi katoličanstvo a da bogumile protjera iz Bosne. Približio ih je Dubrovniku, proletilo mi je kroz glavu slažući se sa legendom brodoloma.

«Legenda kaže da su ovi ljudi krenuli preko Atlantika uvjereni da će pod novim nebom u novoj zemlji moći zasnovati svoju slobodnu koloniju i početi novi život», po ko zna koji put sam čitao Davidovu poruku. Trebalo mi je vremena da odgonetnem zadnji dio poruke. Prvobitno sam mislio da su svi putnici i mornari naprosto nestali i traži se materijalni trag tog nestanka. Vjerovatno onaj dio poruke koji govori o tajnama gnostičkog jevanđelja u kom se spomilju «blažena ostrva» i «Merica daleko na zapadu u velikom okenanu» su me odvratile od čitanja kraja teksta..

Nekoliko sedmica kasnije, idući kroz tekst sa manje sanjarenja i čuđenja, otkrio sam i onaj dio u kom legenda kaže «da su one koji su preživjeli brodolom prihvatili i zbrinuli lokalni stanovnici iz plemena Hatteras.»

U maju mjesecu, prošle godine, David mi je poslao poruku u kojoj me obavještava da početkom Jula stiže u Evropu (Njemačka), ali bi želio da posjeti Dubrovnik. Pitao me kakav sam sa vremenom i da li bi koji dan mogli zajedno provesti baš u Dubrovniku. Meni nije trebalo dva puta reći, ali supruzi i djeci sam morao upotrebljavati desetine novih trikova, jer desetine starih nije palilo. Petog Jula smo se sreli u hotelu «Komodor» u Dubrovniku, obradovani i zaokupljeni istom strašću traganjem. «Ne priznam Boga koji ne prizna moj narod i moj jezik», rekao mi je umjesto pozdrava citirajući jedan od principa u knjizi o bogumilima naglašen. Pokazao mi je fotografije sa svog istraživanja na otoku Roanoak.

- Fotografije interesantne za turističko putovanje, ali malo korisne za istraživanje, prokomentarisao sam fotografije držeći još dvije u ruci.

- Indijanski pozdrav sličan onom kod bosanskih bogumila – rekao mi je pokazujući prstom u onu posljednju fotografiju u mojoj ruci. Na njoj on ispred stijene na kojoj je uklesan muškarac sa podignutom poluispruženom rukom. Zagledao sam se sa čuđenjem premotavajući u glavi sva znanja i o indijancima, i o bogumilima.

 

- Mjesto gdje stojiš je grob – rekao sam mu skoro uvjeren.

- Nije, to je samo velika stijena na kojoj je uklesan indijanac – rekao je nezainteresovan, vjerovatno računajući da ga pitam da li je slikan u groblju.

- Ovo je pretpostavka, koju samo ti možeš i provjeriti. Indijanci se tako jesu pozdravjali, ali nigdje nisu takav spomenik podigli, to nije njihova tradicija. Bogumili su se tako i pozdravljali, ali i sahranjivali i podizali spomenike – govorio sam pobuđujući u njemu radoznalost. On me prvo gledao u čudu a onda u svoj radni dnevnik pisao skoro cijelu stranicu, mašući glavom. U Pomorskom muzeju smo naišli na vrlo interesantan podatak Žana Delimo (Jean Delumau) u kom piše da je Španija zaista imala specijalne trgovačke i pomorske veze sa Dubrovnikom. "Velika otkrivalačka putovanja označila su, u kontekstu zapadne civilizacije, trajnu pobjedu mora. Od 1504. do 1650. godine više od 18.000 brodova plovilo je između Španije i Amerike." Cijeloj priči smo dodali i raniji podatak o 35 dubrovačkih brodova i 5000 mornara što je priču o brodolomu i »naše 1540. godine« činilo mogućom, ali ne i dokazanom. Jedan dan smo iskoristili za posjetu Radimlju i velikoj nekropoli stećaka u kojoj je David poput raznježena i postiđena dječaka dugo ćutao, na kameru kao da je bio i zaboravio.

 

Prije mjesec dana javio mi je da je napokon dobio dozvolu od lokalnih vlasti na otoku Roanoak da može izvršiti otkopavanje u prostoru ispred one stijene na kojoj je uklesana figura muškarca sa podignutom desnom rukom. Slijedili su dugi dani iščekivanja. Na trenutke sam počeo sumnjati pa i ljutiti se da sam mu dao lažnu nadu i otvorio neplanirane poslove, ali je u isto vrijeme u meni kvasala sumnja u iščekivanju da se ispod one stijene bogumil pomoli.

»Bio si u pravu, na dubini od dva metra smo pronašli kosti muškarca!!!«, pisao mi je prije dvadesetak dana, ali i na kraju poruke u kurzivu dopisao: »Uzeli smo uzorak i poslali na DNK analizu«.

Šta će mu DNK analiza, mislio sam u čudu. Počeo sam da tragam za primjenom DNK i došao do podatka koji mi je priču samo još više komplikovao. »Genetska identifikacija, genetsko testiranje i genetski profil su tehnike kojim se vrši identifikacija između individua iste vrste koristeći pritom samo uzorke njihovih dezoksiribonukleinskih kiselina (DNK), odnosno genetskog materijala«.

Identifikacija između kojih individua, pitao sam se u čudu premećući kroz glavu hiljade razloga ne nalazeći ni jednom smisao. Tri dana prije nego ću sjesti da sve u riječi okujem, David mi je dilemu razriješio porukom kojom ovog puta i priču završavam:

»Pod stijenom je ležao moj daleki predak. To ti pišem sa ponosom, samo da znaš da smo bar jednu kariku sklopili u lancu nepoznanica o onom brodolomu, meni najvažniju. Sad znam korjene mojih nesanica i želje da se Bogu lično obratim na svom jeziku. Hvala ti, David sa bosanskim bogumilskim korjenima«.

Tidigare inlägg Nyare inlägg
RSS 2.0