Bogumil

Mišo Mrić, Bosanska pošta


Naim Logić

Kad je Mikelanđelo stao pred lijepu gromadu mramora iz Cararre sa zadatkom da iskleše Davida kako ga vidi rekao je: problem mu šta odstraniti, žrtvovati da Davida pokaže svijetu. Pred likom Naima Logića 510 godina kasnije dilema je ista. Šta iz razgovora, ličnih dnevnika, sa niske internet linkova ne reći - a da lik bude vjeran? David iz Biblije pobijedio je Golijata ratnika. Naim iz Bosne sudbinske i još pobjeđuje prirodne Golijate. Po poslovima i ljubavima on je množina. Čovječanstvo u čovjeku. Doktor nauka, predavač na univerzitetima i simpozijima, izumitelj, uspješan biznismen, osnivač, urednik i voditelj radija BiH u Phoenixu, jedini vlasnik privatnih kola u Arizoni sa tablicom RAJVOSA, okupljač rasutih zavičajnih bisera, nježan čuvar porodice i odvažan osvajač vrhova svijeta. U ovom skromnom zapisu predstavićemo ga crticama iz autobiografije i odlomcima Dnevnika sa ljetošnjeg osvajanja vrha Amerike. (Za sve “žrtvovano” obratite se Googlu. Upriličiće vam susret na 2.650 adresa.) Na visinama koje dosežemo avionom, on skijama.

- Rođenjem sam Sarajlija kao i moji roditelji Enver i Sabaheta, supruga Mirjana i kćerka Mia. Otac je bio bankar, poslije i majka. Oca su slali po BiH da uspostavi rad banaka pa su me u pelenama odnijeli u Foču, a nakon godinu preselili smo u Visoko. Tamo me neko “posadio” na klupu u parku i slikao. Objave u novinama s tekstom: “Nemirni Logo – najnestašnije dijete u Visokom”” Otac je grmio po kući: “Ma kako si samo uspio da sa nepunih pet godina postaneš "poznat" u gradu?! Bio sam nestašno dijete, nezajažljivo znatiželjan i radoznao. Za sve u životu što su mi pokazivali i učili oduvijek sam se pitao: “A zašto to ne bi moglo i na drugi način, recimo ovako…”? Dobro se sjećam predškolskog bosonog djetinjstva u Visokom – imao sam toliko otvrdnule tabane da sam za vrelih ljetnjih dana mogao hodati bos čak i po staklu. A obožavao sam boravak u prirodi. Preselili smo u Vareš na manje od godinu dana, pošao sam u osnovnu. Otac je bio veliki ljubitelj prirode i planinarstva. Napravili smo prvi porodični izlet na Perun, a ljepota prirode i planinarskog doma Javorje potaknula je u meni ljubav prema planinarstvu. Bilo je to ljeto '59.





Proljeće 2011. (Iz Dnevnika Dr. Naima Logića) – Ohrabren prošlogodišnjim uspješnim pristupom krovu Evrope Elbrusu (5.642m) na skijama, odlučio sam da se ove godine okušam sa američkim gorostatsom, Denaliem (6.194m). Uzme li se u obzir moja 60-ta godina – izazova je bilo na pretek. Niko od partnera iz NABMA- Sjevernoameričko Bosansko planinarsko udruženje nije mi se želio priključiti. Pročitao sam neke izvještaje dotadašnjih penjača i bio prosto zatečen količinom tereta koju su morali nositi, 55 – 70 kg. Zabrinuo sam se da li ću biti u stanju da nosim terete kakve do tada nikada nisam, 40-50% svoje težine.
“Pa nisam od juče počeo planinariti!”, tješih se. “Naći ću neko rješenje!...

- Iz Vareša smo se vratili u Sarajevo, na Grbavicu u izgradnji... Krajem školovanja u
moju osmogodišnju “29. Novembar” došao je Ekrem Gackić i formirao Sekciju P.D. “Bukovik”. Sa drugovima Batom Đurićem, Edinom Duškanom i još nekoliko rado sam obilazio obližnje planine i domove Budoželj, Bijambare… a nastavio i kao srednjoškolac. Krajem studija '74. od kolege Buce Maltarića saznao sam za Alpinistički Odsjek Sarajevo, završio Sarajevsku školu alpinizma, aktivirao se u
Gorskoj službi spasavanja, zaljubio u penjanje u suhoj i zaleđenoj stijeni, strme i zaleđene sniježne kuloare, turno skijanje...

Proljeće 2011. (Dnevnik) - Pojačao sam i inače jake pripreme. Zadnjih šest godina u prosjeku sam u planini mjesečno savladavao preko 5.600 - u aprilu ove godine preko 9.200 metara. Pošto je cilj bio planina na skijama, specijalnost priprema je 3 (tri) puta u danu na skijama izaći na izlaznu stanicu žičare Snow Bowl ski resort-a u Flagstaffu, Arizona svaki put savladavajući oko 2.000m...

- Još u osnovnoj školi tražio sam lucidna rješenja matematskih problema tako da sam učestvovao od školskih do republičkih takmičenja. Na jednom od njih privukao me je “plavi čuperak” buduće supruge Mirjane. Rubrike o tehnici u “Malim novinama” probudili su u meni želju da saznam kakve to nevidljive sile djeluju u elektromagnetnom polju. Upisao sam tehničku školu, elektro smijer, a tokom školovanja bio i prvak BiH u matematici. Igrom sudbine onaj “plavi čuperak” opet mi “nije dao mira”: bili smo u istom razredu. Produžili smo obrazovanje i na elektrotehničkom fakultetu gdje sam nakon diplomiranja ostao da radim na katedri za elektrotehniku i mjerenja...
A šta je to toliko privlačno u alpinizmu?
Englez George Malory, član ekspedicije na Everest 1924. gdje je i stradao, na pitanje zašto želi na vrh Mount Everesta odgovorio je: “Zato što postoji”. U ljudskoj prirodi je da istražuje, postiže više… Konačno, cijeli život je “borba” za adekvatnu poziciju u društvu. I aktivnost u prirodi može se shvatiti kao “borba” s prirodom koja je pošten suparnik – njeni zakoni su stabilni, jednoznačni i vrlo jednostavni. Pokušate li je prevariti i prešutiti svoje slabosti, vrlo brzo će ih otkriti, a kazna može biti rigorozna, a savladavanje tih slabosti praktično je borba protiv samog sebe i svih svojih slabosti: time izgrađujete pozitivne crte svog karaktera: poštenje, iskrenost, istrajnost, samopouzdanje…



24. juni 2011. (Dnevnik) - Drugog dana boravka na snijegu imao sam na leđima oko 35, a u sankama oko 40 kg. U jednom trenutku, bez određenog razloga, vez na desnoj nozi je jednostavno iskočio, noga, a i obje ruke na koje sam se instiktivno pokušao dočekati zajedno sa štapovima, propale su kroz snijeg - bio sam na tankom mostu iznad glečerskih pukotina. Srećom, most je izdržao, lice sam spasio, i jedva se izhrvao sa svom silnom opremom i teretom. Vrijeme se usput kvarilo, a čim smo postavili šatore počela je kiša - i to jaka kiša! Kiša na glečeru na Aljasci!!! - puno razloga za čudenje.

- Obilazeći sa ocem gotovo sve planine BiH zavrijedio sam Zlatnu značku PSBiH, ispenjao na stotine smijeri u BiH, ex YU, Alpama, Južnoj Americi, Aziji… Međutim, karton mojih doratnih uspona zajedno sa hiljadama slajdova iz planine raspršila je u prah 120 mm. tenkovska granata eksplodirala par metara od mene, pored prozora spavaće sobe na Vojničkom Polju. Ni danas mi nije jasno kako ne samo da nisam poginuo nego nisam bio ni ranjen. Taj 19. juni slavim kao drugi rođendan... U aprilu '92. posljednjim vozom iz Sarajeva
poslao sam suprugu i kćerku do rodbine u Zenici. Kako je agresija na BiH poprimala neslućene razmjere poručio sam im da idu što dalje od Bosne. Kad je 2. maja izgorila Pošta potpuno smo izgubili kontakt. Gotovo godinu dana kasnije uspio sam ih naći u jednom selu u Dalmaciji. Putem Programa za izbjegle majke sa djecom poslao sam ih u Njemačku. Igrom slučaja saznao sam gdje su te posjetio majku i sestru sa djecom u kasarni, u Austriji. Spoznao sam da nazad u Bosnu ne mogu i saznao za američki program za
bosanske izbjeglice...

26. juni 2011. (Dnevnik) - Ustali smo oko tri ujutro, dobrano napunili rančeve i oko pet krenuli uz glečer. Pošto nas čeka strmiji teren pakovali smo više tereta u rančeve nego na sanke. Moj ranac je bio čak i teži nego juče (valjda je sve bilo natopljeno kišom). Što smo se više penjali sve više smo uranjali u oblak, a vidljivost je bila sve manja. Bilo je vjetrovito I sniježilo je.

- U Americi sam imao tetku i sa njenim papirima stanio se u Dejtonu, neposredno uz vojnu bazu gdje je potpisan Dejtonski sporazum. Majka je otišla do sestre u Tucson, doživjela težak moždani udar i ostala nepokretna. Preselio sam u Phoenix bliže majci, zaposlio u PLC fabrici i radio na industrijskim računarima za upravljanje mašinama; na razvoju odgovarajućih softvera za PLC sam i diplomirao. Pomogao sam zapošljavanju stotinjak Bosanaca, promijenio kompaniju i za svoja tehnička rješenja prijavio dva US patenta. Konačno
je i porodica stigla iz Njemačke nakon što smo skoro tri godine bili razdvojeni...

30. juni 2011. (Dnevnik) -Vrijeme sunčano sa prilično jakim vjetrom u prsa. Na “cash-in” mjestu bili smo za oko četiri sata, dobro se odmorili, stali na skije i za naredni sat vremena bili na 4.328 metara gdje je vjetar utihnuo... Helikopter je uporno pretraživao okolinu, a uskoro smo saznali da je uspio locirati tijelo austrijskog skijaša u pukotini “Orient Express”... Noć bila hladna: -21 C...

- Nažalost, majka mi je umrla 2005. Svaki slobodan trenutak za 11 godina bolesti proveo sam u Tusconu uz nju; bio je to jedini “melem” na njene rane. Za planine nije bilo vremena. Kad je majka otišla pronašao sam stare prijatelje iz bosanskih planina, formirao NABMA te smo počeli sve češće planinariti. Ispenjao sam Akonkagvu (6.962m) '05, Ama Dablam (6.856m) '07, Kilimandžaro (5.895m) '08, a prošle godine bio na skijama na Elbrusu (5.642 metra)...

5. juli 2011. (Dnevnik) - Divno vrijeme. Oko jedan poslije podne sišli smo po naš teret u “cash-in” na grebenu, a ostatak dana odmarali. Oko ponoći počeo je da puše vjetar. Naš plan da pokušamo izaći na vrh danas, četrnaestog dana pomjeren je. Na vrh se ne ide sa vjetrom iznad 50 km/h. Bilo je vedro. Perjanice od snijega koje je vjetar kovitlao na grebenu iznad nas bile su jako dobro vidljive...

- Magistrirao sam u Zagrebu, a doktorat sam želio odbraniti vani. Od Evropske Unije dobio sam stipendiju '91. za UMIST University u Engleskoj – Manchester. Međutim, u ljeto '91 penjao sam Khan Tengri u Kirgistanu (7.010 m) a u povratku bio usporen sukobom Jeljcin – Gorbačov u Rusiji. Zakasnio sam u Sarajevo oko mjesec dana, prolongirao odlazak u Englesku za '92. Septembra '92. nije bilo šansi da to ikad realizujem…

7. juli 2011. (Dnevnik, I dio) - Ustali smo ranije - oko sedam sati sa namjerom da pokušamo uspon na vrh. Vjetar je nešto oslabio, ali je njegov efekat još uvijek bio vidljiv na grebenu. Stigla je jutarnja prognoza za brzinu vjetra: do 30 km/h. Dan je bio sunčan... Od grupne opreme, ja sam nosio vreću za spavanje da bismo u slučaju nesreće unesrećenog mogli utopliti do dolaska helikoptera. Krenuli smo nešto prije podne, savladali Bergshund (oko 45 stepeni nagiba) i na Denali Passu bili za oko dva sata. Tu nas je dočekao, ne toliko jak,
ali izuzetno hladan vjetar, “štipao” za lice i “ledio krv u žilama”...

- Upisao sam doktorat na Arizona State University i za oko tri godine doktorirao, radio kao istraživač i držao nastavu. A onda mi je počeo nedostajati dinamičniji ambijent industrije gdje su i zarade bolje. Zaposlio sam se u kompaniji sličnoj našoj Elektroprivredi, formirao Sinkrofazor Tim i evo već sedam godina se bavim tom novom, vrlo zanimljivom tehnologijom. Često putujem na simpozijume i susrećem na stotine uspješnih bivših studenata ETF-a Sarajevo. Činjenica da sam im predavao i barem malo doprinio njihovom uspjehu zaista mi imponuje...

7. juli 2011. (Dnevnik, II dio) -...Vjetar je postepeno jenjavao. Dan je bio sunčan “prekidan” pokojim sniježnim oblakom, a uz igru sunca i snijega imali smo spektakularne motive što je i uobičajeno sa planinskih grebena, a na Pig Hilla izašli prije šest. I, konačno - na vrhu Denalia (6.194 m) u 7 sati i 7 minuta. Čestitanja, slikanja, poruka satelitskim telefonom. Impresivni motivi! Obližnji Mt. Foraker (5.304m) izgledao je “patuljasto”...
Kakav dan! Osvojen krov Amerike.
Petogodišnjak krenuo s vrha klupe parka u Visokom u stalnom je usponu. Nakon krova Amerike zagledan je dalje, više:
- Imam nekoliko želja, a dvije su najizraženije: Mustagh Ata u Kini čijih je 7.546 metara, po mnogima, najviša planina svijeta dostupna skijama. I Mount Everest, čijih 8.848 metra sam pokušao ispenjati sa sjeverne, tibetanske strane 2009., ali je naša ekspedicija izgubila internet vezu i pristup vremenskoj prognozi. Ne znajući kakvo vrijeme nas čeka u narednih 5-6 dana samo se pukim slučajem može uspjeti. Nas su snažni vjetrovi naprasto otpuhali sa padina Everesta, negdje sa 7.350 m.
Želio bih, dakle, da zastavu BiH postavim i na krov svijeta .

Iz knjige Alije Kadrića, Moja životna zrnca.
Ševko Kadrić, Hamlet från Bosnien, 2002.





"Hamlet från Bosnien", krenuo na svoj put, put čitaoca


U Zenici, a kasnije i u Sarajevu, u Klubu novinara je krajem jula održana promocija knjiga Ševke Kadrića. Kadrić se ovaj put predstavio sa svojim novelama uramljenim u dva naslova “Posljednji bosanski bogumil i druge priče” i “Hamlet från bosnien” te esejima pod naslovom “Bosnien och bosnierna”. Ono što jeste novina to je da je Ševko Kadrić jedini živi bosanski novelista kog možemo čitati i na švedskom jeziku, a knjiga “Bosnien och bosnierna” je jedinstveno i unikatno štivo o Bosni i Bosancima pisano rukom Bosanca napokon i na švedskom jeziku.

O Kadrićevim novelama književnik Jašarević će na Federalnoj televiziji ustvrditi: - “Čitajući novele Ševke Kadrića čitalac naprosto preskače trenutak u kom junaci iz stvarnosti ulaze u litaraturu i iz litarature ponovo dolaze u stvarnost”.
Književnik Mustafa Cico Arnautović da je objavljivanje novela “Hamlet iz Bosne” i na švedskom  jeziku više od književnog poduhvata.
Novinar Ramo Kolar ustvrdi da je Hamletu iz Bosne zagarantovano dugo putovanje i lijep prijem kod čitalačke publike.
Književnik Senad Duran će između ostalog zapisati: - “Kolektivno zlo u Kadrićevim pričama je otužni i krvavi humus zemlje iz koje izniču književno uobličeni likovi muškaraca i žena koji tkaju potku priča, izbavljenici i ratolomci, ljudi koji su za sobom ostavili i strah i mržnju, oni koje život više ne mora učiti kako da nastave život, niti ih mrtvi trebaju učiti kako da umiru. Ljudi poput zemlje Bosne i Hercegovine pale od surove točkove nesretne povjesti.”

Povodom objavljivanja knjiga pitamo Ševku Kadrića šta znače dvije knjige na švedskom jeziku:

Kadrić: - Mnogo i malo. Ako znamo šta znači ovdje objaviti jednu pjesmicu na švedskom jeziku, onda knjiga novela i knjiga eseja je zaista više od književnog poduhvata. Međutim, samo ako te knjige budu imale onu misiju koju bi trebale da imaju, ako se ne spoje sa čitaocem one su samo kao naslovi meni bitni.

Kome su knjige namjenjene?

Kadrić: - Oni koji poznaju usud bosanski, znaju da Bosanci nisu skloni čitanju, moje knjige “Alija Bosanac” i “Bošnjaštvo na vjetrometini” su prodate u nekoliko stotina primjeraka. Nova bosanska generacija koja raste u Švedskoj opet ne može i ne zna čitati knjige na bosanskom jeziku, i ja nastojim da do nje dođem sa te strane, strane švedskog jezika, ali svakako i da pošaljem poruku švedskom čitaocu. O Bosancima, Bosni, na način na koji on može da razumije.

Knjiga je promovirana i u Bosni?

Kadrić: - Da i u Zenici i u Klubu novinara u Sarajevu. Zahvaljujući još uvijek neprekinutim mojim vezama sa konkrenim ljudima. Ali naglasio sam na tim promocijama nešto što smatram važnim za BiH dijasporu. Bosanski intelektualac živi između dvije krajnosti, one u kojoj se bori da u Bosni ne bude zaboravljen i ove nove isljeničke u kojoj se bori da pokaže da je neko. Predložio sam da se ozbiljno razmisli da se u Sarajevu, ali i u Zenici, u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, organizuju dani BiH dijaspore na kojima bi mi koji smo ne svojom voljom ta dijaspora prezentirali svoje stvaralaštvo, pokazali da postojimo. Što se tiče Skandinavije nadam se da smo na dobrom putu da se vrlo brzo pisci i prevodioci esnafski organiziraju. Da se odrede prema bosanskom čitaocu, švedskoj, u odnosno, skandinavskom kulturnom miljeu ali i da budu most sa Bosnom. To je naprosto i obaveza intelekualca da se napokon i on pojavi pred bosanskom i švedskom javnošću sa oružjem koje ima, to je pero i pisana riječ.

O čemu knjige govore?

Kadrić: - Bogumil odnosno Hamlet su novele objavljivane nekoliko godina u listovima:  BH Riječ, Bosanskoj pošti u Skandinaviji i Našoj riječi iz Zenice. Ja sam ipak sociolog i nastojim naglasiti temu. Temu kao što je problem bosanskog identiteta (Salih aga Perviz), sukob mlade djevojke sa mahalom (Mejrusa), Ljubav majke prema djetetu (Pita od jabuka, Emina), Ljubav oca prema djetetu (Hoće Ibro kući), Ljubav Šveđanke i Bosanca (Pješćani sat), Kob harama (Hamlet), Kob droge i kocke ( Dva ratna druga i kockar) i sl.  Patnju bosanskog djeteta (Kemo), čistotu duše silovane žene (Mahira)...
U svim pričama junaci su obični ljudi koji nose težinu života i manje više uspješno njim kormilare.
U knjizi “Bosnien och bosnierna” pravim izbor iz tekstova koje sam pisao i objavljivao u zadnjih deset godina u Švedskoj. To je sažetak knjige “Bošnjaštvo na vjetrometini”, sažetak knjige “Rat u bivšoj Jugoslaviji kao škola”, te politički komentari o globalizaciji, satanizaciji islama, integraciji., naglašavam na švedskom jeziku.

Šta očekujete od knjiga?

Kadrić: - Ono što sam očekivao to je da ih napokon štampam. Sad one naprosto žive svoj život. Slanje na desetine adresa, spajanje sa onima kojima su namjenjene. Treba napomenuti da su ilustrirani prilozi u Hamletu moje reprodukcije slika na platnu. Slike kao i priče su na izvjestan način i moji autoportreti, ukoliko čitaoci u njima i sebe prepoznaju onda su one imale smisla ne samo za mene već i čitaoca.


Göteborg - Švedska,   avgust 2002. godine

Razgovor sa mr.  profesorom Ševkom Kadrićem, 2003. godina
Razgovarao Alija Kadrić, objavljeno u knjizi "Moja životna zrnca"




Ševko Kadrić


Zadnjih dvadesetak dana družio sam se sa Bosancima organizovanim u bosanska udruženja u Švedskoj. Zatečen srdačnošću, živošću diskusija, ali i karakterom pitanja o kojima smo razgovarali, zamoljen sam da na ovaj način, putem pisane riječi plasiram odgovore i široj javnosti, mimo udruženja žena ”Bosanka” u Skövde, ili onih u Boråsu, Gislavedu.
Povod razgovora je bilo treće izdanje knjige ”Bošnjaštvo na vjetrometini”. Uz veliku zahvalnost organizatorima, evo nekih pitanja i odgovora koje smatram najtipičnijim.

Činjenica je da Bosanci iz ovih ili onih razloga ne prave razliku između vjerskih, nacionalnih i državnih pojmova.  Šta vi podrazumjevate pod pojmom ”bošnjaštvo”?


Kadrić: - Pod pojmom bošnjaštva, srpstva, hrvatstva podrazumjeva se isto, vlasništvo nad prostorom i to je univerzalan način imenovanja naroda po prostoru kog su vlasnici. Šveđanin se imenuje po Švedskoj, ali i obratno Švedska po Šveđaninu i to je tako dok oni postoje u uzajamnoj vezi. Onda kad nestane vlasnika tog prostora dolazi drugi vlasnik i prostor imenuje sobom. To je važilo i za Bosnu sve do 1864. od kada  naši susjedi nas imenuju sobom. Preciznije, dijelove Bosanaca slične po religiji imenuju sobom. Srbija imenuje Bosanca pravoslavca ”Srbinom”, Hrvatska u okviru Austro-ugarske Bosanca katolika ”Hrvatom” a Bosanca muslimana su imenovali imenom vjerske skupine ”musliman” ili kasnije 1974. ”Musliman”. Poenta je da se sistemantski, planski kombinujući uslove mira i rata uništava Bosna i Bosanac, a na tom prostoru instalira dio teritorije velike Srbije odnosno Velike Hrvatske. Dakle očuvanje, ponovna afirmacija imena i atributa Bosne, kao države, je pitanje života i smrti i Bosne i Bosanca.

Moto moje knjige ”Bošnjaštvo na vjetrometini” i jeste: ”Bosanac je germansko ime za vlasnika zemlje Bosne (Bosnier = Bosanac) a Bošnjak njegova latinizirana izvedenica (Bosnjaq = Bosanac = Bošnjak). Treba naglasiti da u tom imenovanju religijska pripadnost ne igra ulogu.”
Dakle to je kriterij koji se bitno ne mijenja bez obzira što se realnost Bosne od 1864. do danas drastično izmijenila. ne igra ulogu.”
Dakle to je kriterij koji se bitno ne mijenja bez obzira što se realnost Bosne od 1864. do danas drastično izmijenila.

Naglašavaš ulogu i značaj jezika, kojim jezikom govorimo i kako se pozdraviti bosanski?

Kadrić: - Po jeziku se čovjek razlikuje od životinje, ali i narod od naroda. Bosanski bogumili su naglašavali tu činjenicu tvrdeći da je vjera jezik, ali su i ismijavali katoličku i pravoslavnu crkvu i njihovo nastojanje da ih pridobiju za jednu ili drugu stranu. ”Kod nas i žensko i muško Jevanđelje na izust znaju na svom bosanskom jeziku, a kod vas se Bogu mole na latinskom i staroslavenskom, ali je problem da ni jedan ni drugi ne znaju. Evropski narodi su uobličili svoje ekonomsko-kulturološke razlike i samostalnosti upravo na jeziku. Ranije sam istakao da su velikodržavne ambicije, prije svega Srbije a kasnije i Hrvatske, imale svoje prve učinke na određenju naroda, imenujući ga sobom, ali onda su imenovale i jezik upravo tako srpsko-hrvatski. Dakle narod Bosne, narod bosanski, ali jezik srpsko-hrvatski. Već u tim, na oko političkim igrama oko Bosne, projicirane su genocidne namjere uništenja i Bosne i Bosanaca. Ako nema Bosanca kao naroda, ako nema bosanskog jezika, onda nema ni Bosne. Zato je danas put do Bosne upravo suprotan, reafirmacija i imena naroda i imena jezika i bosanskih institucija i atributa.
Kad je u pitanju bosanski pozdrav on se nipočem ne bi trebalo razlikovati od pozdrava drugih naroda, a on je afirmacija sopstvenog jezika. Kao što se Šveđanin ne stidi pozdraviti na svom švedskom jeziku, ne vidim zašto bi se Bosanac stidio pozdraviti na svom bosanskom.

Dakle, dobar dan, pa opet imamo srpski pozdrav kao u  komunističko doba?

Kadrić: - Ne znam što bi jedan Bosanac svoj jezik nazivao srpskim, kad nikad u historiji sve do 1995. godine do Deytonskog sporazuma, nikad milimetar Srbije ili srpske države nije Drinu prešao. Dakle i to je dio podvale Bosancima da im se sopstveni jezik ogadi u pozdravu, u imenima.

Ali je opšte poznato da je ”eselam alejkum” pozdrav muslimana cijelog svijeta i ne znam što se bosanski muslimani ne bi pozdravljali sa muslimanskim pozdravom?
Kadrić: - To sa muslimanskim pozdravom je takođe dio dogme, ali i prevare. Moj prijatelj iz Irana, kasnije doznajem pravoslavni pop, ulazeći u društvo svojih zemljaka pozdravio ih je sa selamom. Kasnije mi je objasnio da on nije musliman već pravoslavac. ”A selam?” upitah. ”Selam je arapski pozdrav isto kao i vaše dobar dan”, kaže. Nešto slično mi se desilo sa imenom Elham. Kad sam ustvrdio da djevojka, takođe iz Irana, ima lijepo ”muslimansko ime”, aludirajući na najponavljaniju muslimansku molitvu (elham) rekla je da ime nije muslimansko već arapsko, a da ona nije muslimanka već pravoslavka.
Dakle i arapi doslovno poštuju principe o kojim sam govorio, da se pozdravljaju na svom maternjem jeziku, da se imenuju po riječima iz tog jezika, a nama, Bosancima je podmetnuto eto to da nam jezik nazivaju srpski, pa hrvatski a pozdrav arapski. Problem Bosne i jeste u tome da Bosanac napokon dođe sebi i Bosni.

Kako Srbina ili Hrvata privoliti da prihvati Bosnu kao svoju domovinu, a bosanstvo kao sopstveno ime?


Kadrić:  - U dugom vremenskom periodu institucionalno, uz snažnu propagandu državnih, nacionalnih i vjerskih institucija Bosna je razgrađivana i pritisak na Bosanca pravoslavca i katolika je bio enorman do toga da nije imao mnogo izbora. 1992. kad su SDS i HDZ doslovice rekle: Ili si sa nama ili protiv nas !?
Ishode tih politika danas znamo, njihovi tragovi su vidni i u Bosni i u Srbiji ali i Hrvatskoj. Dakle Bosnu i Hercegovinu treba učiniti primamljivijom i za bosanskog katolika i bosanskog pravoslavca od Srbije, odnosno Hrvatske. Tu ulogu reafirmacije Bosne u dobroj mjeri treba da odrade snage međunarodne zajednice koje su preuzele na sebe arbitražnu ulogu ako ne i ulogu protektora. Dio odgovornosti je na zemljama susjeda koje razobličavanjem politike Miloševića i Tuđamana afirmišu i Bosnu i multikulturnost koju ona simbolizira ali najveći dio odgovornosti je svakako u samim Bosancima, oni moraju u Bosni prepoznati sopstvenu budućnost u Evropi koja očito nije više spremna prekrajati granice na kontinentu. Ne toliko zbog nas već sebe.

Kako gledaš na usitnjavanje bosanskih saveza, pa onda bosanskih društava u Skandinaviji. U jednom malom gradu kao Värnamo na primjer ima pet (5) BiH udruženja, u Švedskoj  sedam (7) BiH saveza.

Kadrić: - Nije grijeh što ih ima pet, odnosno sedam, ali ono što bi bilo mudro, a to je da na nivou grada naprave neki organ koji će formulirati nekoliko zajedničkih pitanja i o njima postići saglasnost. Naprimjer obilježavanje dana državnosti, pravljenja Dana Bosne. Od toga u očima sredine mogu imati veliku korist, naprosto biti uvažavani kao organizovan i kulturan narod sa svojim velikim kulturnim i umjetničkim mogućnostima. To važi i za tu masu BiH saveza koja postoji u Švedskoj, na stranu to što ja nisam siguran da je riječ o bosanskim savezima, ali u traženju maksimuma saglasnosti o minimumu pitanja kako da se organizujemo i predstavimo kao narod, kasnimo najmanje 10 godina.

Tragično je da u tom smislu ne postuje ni sugestija bosanskog ambasadora. To opet govori o nama samima.
Neko novo vrijeme u bosanskom organizovanju će se i vidjeti po tome kad pameti i kulturi damo šansu – rekao nam je gospodin Ševko Kadrić.

Göteborg   -   Švedska,    maj  2003.  godine

Rezgovarao: Alija Kadrić, objavljeno u knjizi "Moja životna zrnca".




Ševko Kadrić, profesor, književnik
Göteborg-Švedska, januar 1998.


Vječita tema:  Bosna, bošnjaštvo, bosanski jezik i druge teme.


Profesore Kadriću, još od Vašeg dolaska u Švedsku Vi neumorno radite, govorite, uređujete, pišete i poslije šest knjiga, evo napisali ste i ovu o kojoj piše i "Oslobođenje", "Svijet", "Ljiljan". ”Bošnjačka misao” je donijela cijeli interviju, švedske novine su je zabilježile, o čemu knjiga govori ?


Kadrić: Knjiga govori o nama i njima. Nama koji smo prostorom određeni kao Bosanci ili ti Bošnjaci i njima koji nam pod ovim ili onim izgovorom nastoje oteti to tlo pod nogama. A čovjek je i tlo i voda i vazduh i sve ono od čega je sastavljen kao biološko biće. Tu vezanost za prostor, do nivoa kompleksa, čovjek nosi od svog iskona i ona je igrala i igra značajnu ulogu u njegovom određenju kao bića. Posebno kod balkanskih naroda u istoriji se mnogo toga događalo u borbi za prostor i oko prostora i to Srbi i Hrvati imaju kao postulat u svojoj istoriji i svom nacionalnom određenju (mislim na Srbe u Srbiji i Hrvate u Hrvatskoj), samo su Bosanci lišeni toga sa dolaskom Turaka. Bosanci - Bošnjaci - bogumili poslije obezglaviljivanja (osvajanjem Bosne, ubistvom bosanskog kralja i dr.) svoju sudbinu vezuju za sudbinu osvajača, svoje prostorno određenje za njegovo religijsko feudalno polazište po kom je religijsko određenje iznad svega. To se kosilo sa narastajućim evropskim polazištem po kom je prostor (kao prostor cirkulacije kapitala) iznad svega. Bosanci su pad Otomanske imperije dočekali nepripremljeni u svakom pogledu. Bez osjećaja za sopstvenu posebnost, bez instrumentarija da se organizuju i brane kako bi opstali na tom prostoru i sl. Taj momenat vrlo lukavo koristi rastuća Srbija i Hrvatska pod okriljem Austro-ugarske te onemogućavaju buđenje Bosanca kao nacionalnog, državotvornog i političkog bića. Računajući sa lakoumnošću sitnih feudalaca prije svega muslimana postavljaju pitanje zemljišnih posjeda u zamjenu za ime domaćeg jezika. U nedostatku nečeg što se zove osjećaj za nacionalnu posebnost i njen značaj u kasnijoj sudbini, male sitne sičardžije daju bosanski jezik za zemljišne posjede, a kasnije vjerski službenici i ime Bošnjak (doba Kalaja). Problem je bio što put do zemljišnih posjeda vodio upravo preko bosanskog identiteta.

Kasnije političke igre politički kombinovane sa cikličnim genocidima su samo nastavak, te i takve logike otimanja Bosancu Bosne kao tla pod nogama.

Ali Vi upotrebljavate i termin Bosanac i termin Bošnjak u istom značenju?


Kadrić: “Bosanac je germansko ime za vlasnika zemlje Bosne (Bosnier = Bosanac) a Bošnjak njegova latinizirana izvedenica (Bosnjaq = Bošnjak = Bosanac). Treba naglasiti da u tom imenovanju religijska pripadnost ne igra ulogu...” to je dio mota knjige koji stoji na prvoj stranici. Istaknuto je da od 1864. godine počinje da se rabi ime "Srbin" za bosanskog pravoslavca, a "Hrvat" za bosanskog katolika, a Bosanac - Bošnjak ostaje samo musliman i kasnije (1974.) Musliman.

Imenovanje Bosanca muslimanom je samo jedan u nizu koraka da se oni pošalju u nebo. Muslimani, katolici, pravoslavci i sl. su samo vlasnici neba, a narodi se imenuju po prostoru kog su vlasnici.


Šta je to što su u toj priči Bosanci mogli činiti, a nisu?


Kadrić: Nije problem u Srbiji i Hrvatskoj i njihovim ambicijama da se dočepaju vlasništva nad Bosnom, one su jasne i zasnovane na vrlo konkretnu interesu (otimanje prostora i imovine na njemu) ali je problem da Bosanci nisu našli integrirajući interesni program pa nemaju ga ni danas.

Jedna od fatalnih podvala Bosnacima je i ona da se organizuju u vjersko nacionalne stranke (SDS, HDZ i SDA). Srbi, Hrvati i Muslimani odnosno kasnije Bošnjaci tako organizovani naprosto ne mogu graditi Bosnu, oni mogu raditi to što je na terenu i urađeno praviti nacionalne države sa ambicijom da se srpski odnosno hrvatski dio priključi nekakvim maticama, a da se Bosanci - muslimani izdvoje u rezervat poput Srebrenice do konačnog uništenja.

Tako Bosanci pravoslavci odnosno i dobar dio Bosanaca katolika, na drugoj strani, pristaje uz program uništenja sopstvene države Bosne i pristajenje na ulogu satalita u osvajanju sopstvene države od strane susjeda Srbije, Crne Gore i Hrvatske, istini za volju mnogo izbora nije ni bilo, izuzme li se reformski pokušaj na nivou Jugoslavije Ante Markovića (Reformske snage) i SDP-a (reformisanog SKJ). Fatalna greška partije koja sebe naziva Bošnjačkom (SDA) je u tome što je u pogrešno vrijeme došla sa pogrešnom vjerskom ikonografijom i što se uhvatila u kolo iz kog naprosto nema izlaza. Održavajući sopstveni legitimitet ona daje legitimitet i partijama poput SDS-a i HDZ-a, ali i ljudima poput Miloševića i Tuđmana da uređuju u Bosni (Dejton). Tako je u njoj ostao na snazi duh onih malih sitnih šičardžija koji su davno prodali bosanski jezik za zemljišne posjede, ali i islamskih vjerskih službenika kojima je više imponovalo vjersko organizovanje muslimana, čak i po cijenu gubljenja imena naroda Bosanci – Bošnjaci, ali i zadržavanje naroda na nivou vjerske skupine (muslimani - džemat).
Bosnu su ranije, ali i sada mogli odbraniti samo Bosanci, bez obzira na vjerske i nacionalne i druge razlike nošeni vrlo konkretnim integrirajućim interesom.


Praveći Jugoslaviju u malom?

Kadrić: Nemojte i vi ponavljati tu izmišljotinu. Bosna nikad nije bila Jugoslavija u malom, već je Jugoslavija nastojala proigravati Bosnu u velikom. Što to nije uspjelo vjerovatno je razlog što Jugoslavija nije istorijski i socijalno bila podignuta na takav način. U Bosni se različitost razvila iz sličnosti ili istovjetnog narodnosnog porijekla ( bogumilsko-bosanskog ) u Jugoslaviji je obratno, tamo se sličnost počela graditi na već formiranim različitostima. U Bosni su se religijske razlike počele javljati pod snažnim uticajima susjeda i njihovim osvajanjima (Rimljani, Austro-Ugari, Otomanska imperija i sl. ) one su kasnije poslužile i kao osnova za nacionalnu diferencijaciju danas politički rabljenu. Dakle iz Bosne i Bosanca proizilazi bosanski katolik, pravoslavac, musliman ili ateista, odnosno, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat i Bosanac Bošnjak .... U Jugoslaviju 1918. je sve bilo obratno. Tada su Srbi u Jugoslaviju unijeli Srbiju, Hrvati Hrvatsku, Slovenci Sloveniju, Bosanci Bosnu....S tim što je Srbija, u zajedničku državu, unijela argument sile (slavu pobjednika iz Prvog svjetskog rata, ali i snažnu armiju podržanu saveznicima Francuzima i Englezima i sl.) a ostali narodi su unijeli silu argumenta i želju da žive u zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Tog osjećaja više  vrijednosti i želje da drže polugu sile u zajedničkoj državi Srbi se nikada nisu odrekli , posljednja događanja  praćena agresijama i genocidom nad ne srbima to samo potvrđuju.


Ipak u Bosni žive tri konstitutivna naroda Srbi, Hrvati i Bošnjaci?


Kadrić: - Ta fama od tri konstitutivna naroda je dio političkih igara kojima nacionalne partije postaju legitimni zastupnik naroda i sve dalje se svodi da prostu računicu 1+1+1 odnosno 1+1+1 i sl. Ne može se govoriti o konstutivnim narodima. Narodi nisu došli pa se udružili na tom prostoru konstutirajući Bosnu. Kao što sam upravo rekao i proces je išao drugačije, Bosna je stvorila uslove da Bosanci pod ovim ili onim okolnostima prime određena religijska uvjerenja ili ih napuste (Ban Kulin, dolazak Turaka, dolazak komunizma i sl.). Kao što određeni  narod nije ništa u Bosnu unio kao polog, tako ga ne može ni iznijeti i to je ključni problem. Pošto su to znali i nosioci agresije i genocida na Bosnu i Bosance, onda su oni prvo formirali etnički čiste cjeline čije priključenje strani državama (Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj) je pitanje vremena i i načina.

Ima li šta svjetlo na horizontu?


Kadrić: - Ima, da se onih 60% Bosanaca prevarenih, opljačkanih, protjeranih interesno organizuje i vrati na svoju imovinu u Bosnu. Vrati ono što je ranije bilo i njihovo kao društvena imovina, a danas ga privatiziraju vjersko-nacionalne oligarhije, i da nauče jednom za svagda lekciju života, da oni drže poluge vlasti, a vlastodržcima je ustupaju od izbora do izbora, ali uz stalnu kontrolu da ne izgube vlast nad sobom.
Ovo je moguće kombinovati i sa protektoratom, prije svega Amerike nad Bosnom čiju cijenu sa ove distance nije moguće ni predvidjeti ni utvrditi, ali svakako ona bi bila velika. Ali ako ona znači da za narednih pedeset godina, opet neće krenuti hajka na pametne ljude, da se opet budale neće dočepati vlasti, a fukara obogatiti, da parafraziram Selimovića, onda i ta cijena nije skupa.

Ako se to desi, Bosanac je došao sebi i Bosni, ako se ne desi, ona će ostati daleki san uništen zauvijek, čemu smo mi bili svjedoci, ali i vinovnici.


Göteborg-Švedska, januar 1998.

Denis Kožljen
Osvrt na roman





Ne, zaista se nisam dugo trebala premišljati, pročitati ovo prekrasno, znalački napisano djelo, autora Ševka Kadrića. I mene kao odgajateljicu po struci, ali roditelja, zagolicalo je to savršenstvo iznošenja opisa snalaženja, odrastanja ljudi, točnije jedne tinejdžreke koja je još u majčinoj utrobi , iz okuprane Bosne, morala pobjeći u daleku, skandinavsku zemlju. Zemlju, gdje se našla sama, s majkom, takoreć bez identiteta, jer za ime djevojčice Merhunise Kantardžić, nitko se u Švedskoj nije trudio ćuti, upoznati, zadržati je kao prijateljicu, školsku drugaricu i jednu prekrasnu mladu osobu.


Da, upravo tako, uvijek je to bila jedna te ista osoba, s imenom i prezimenom ali kao običnu izbjeglicu, okolina ju je nekako izdvajala iz svog društva, a majka se zbog zle sudbine, odala piću, i porocima jer sama, odgajati dijete u "ludim godinama", bio je prevelik teret. Autor ovog vrlo pitkog, poučnog romana za djecu ali isto tako i za odrasle, Ševko Kadrić, i sam pedagog, učitelj i bliski prijatelj djece ali i planinar i ekolog, vrlo je vješto i mudro, ušao u lik jedne četrnaestogodišnjakinje i na fin, poučan i slikovit način uputio nas kroz roman, a koji je i jedna vrsta dnevnika, u potrebu tijesne suradnje djece pubertetlija i njihovih roditelja, poznanika, učitelja...


Jer, napokon socijalizacija i pedagoški pristup djeci u tom vremenu vrlo su važni faktori u samom sazrijevanju djece, u formiranju njihove ličnosti u cjelini. Ševki je to u njegovom romanu "Farbanje neba", nevjerojatno lako pošlo za rukom, a na jedan umjetnički način, pun životnih misli i pouka prikazao nam je taj jazz između glavne junakinje Merhunise i njenih vršnjaka.


Citat: ..."trebalo je da nam se Bengton u život uplete, da bih bolje mamu upoznala, Švedsku bolje upoznala, da bih saznala da sam plod jedne ratne ljubavi doktora i učenice medicinske škole..." Dakle trebalo je puno truda, puno suza, puno razgovora, dolaženja u nepredviđene situacije, da se jedna "sirova" djevojčica ružnog imena, odgojena samo s majčinom ljubavlju, koja je zbog njene isfrustriranosti ,bila tek površna. Ali Merhunisa je odlučila, pa i na odvraćanje prijateljice Tine, u svoj svijet odrastanja unijeti suvremena tehnička pomagala poput blogga, facebooka, odnosno interneta.


Iako se mnogima činilo da je agresivna, prgava, nasilnički nastrojena, meni kao majci već nakon prvih pročitanih stranica postajalo sve jasnije kako se iza jedne zloćke Merhunise Kantardžić, krije jedno predivno ljudsko srce, jedna sasvim normalna djevojka...A onda već nakon prvih stranica vođenja dnevnika na bloggu i upoznavanja ne samo djece i prijatelja koji su se u Švedsku doselili iz Bosne, već i pravih Šveđana, Mimmi( tako joj je bilo njeno drugo ime, njeno drugo JA), počinje ostvarivati svoje i samo svoje snove. Mimma, uz pomoć svojih predivnih prijatelja Anne, Juanna, Petrosa i anđela Gabrijela (nastavnika likovnog odgoja), započinje farbanje svog neba ali ne više crnom bojom već nijansama svjetlih i polako, stepenicu po stepenicu, prebrodi prepreke u životu.


Iz jedne nesigurne, agresivke koja nije zadovoljna ni svojim tjelesnim ali ni psihičkim izgledom, postaje vrlo kreativna, uporna, pohvljivana, sasvim normalna djevojka koja za svoja djela bilo u školi na planu školskih predmeta, bilo na životnoj sceni, dobiva same aplauze što je naravno čini jačom, sigurnijom, punom pouzdanja..Uspijeva rješiti čak i neke egzistencijalne probleme tako što odvraća majku od pušenja odnosno neurednog života...Svakim danom, junakinja ovih petnaestak predivnih priča, oboja jedan komadičak svog životnog neba i na njemu ostavlja svoju ruku, svoje prste i u njima svoju ljubav koja je ipak cijelo vrijeme negdje duboko u njoj bila skrivena.


Pisac nas čitatelje s razlogom do kraja romana drži u neizvjesnosti jer tek u zadnjoj priči doznajemo tko je zapravo Merhunisin otac. Saznajemo to u onom vremenu kad su stvari u Mimminoj obitelji počele sjedati na svoje mjesto jer paralelno sa sazrijevanjem svoje kćerke i majka, mijenja životne navike, povremeno se zapošljava, uči Švedski , odlično živi sportskim životom, a to sve zapravo još više raduje Merhunisu koju više i nije sram zbog njenog imena i prošlosti, koja se uspjela uklopiti i živjeti sasvim normalnim životom kao i njene vršnjakinje.


Zajedno s majkom, počinje poprimati i vjeru i običaje zemlje u kojoj trenutno živi i odrasta, njeno nebo se sve više otvara, životni vidici postaju optimističniji. A kako i nebi jer u život nje i njene majke ušao je gospodin Bengton, čime majka više nije depresivna već puna života, toliko je ojačala da uspijeva obznaniti Mimmi kako joj se otac zvao Zoran Pavlović Stenmark, kako je ona plod jedne ljubavi koja je nažalost završila pogibijom oca, odličnog skijaša i prije svega liječnika. On naime biva pogođen za ratne opsade Sarajeva.


Eto, ovaj vrlo zanimljiv roman mogla bih usporediti sa klupkom koje na početku biva zapetljano, začahureno puno čvorova odnosno nesigurnih koraka glavnih junaka priče. No, Ševko se razvojem događaja, pobrinuo, uključivši niz životnih i pedagoških trenutaka i iskustava, da knjiga dobiva neku višu, pozitivniju dimenziju kroz preobražaj likova na pozitivno, naravno....I onda, kad se klupko odmota, kad se stvori prava situacija , kad se junaci pobrinu za nastavak svog životnog puta u miru, u boljem i ljepšim, upravo kako ih je cijelo vrijeme učio, svatko odlazi i nastavlja svoju misiju, pa tako i veliki čovjek, Merhunisin anđeo Gabrijel koji je na nju veoma ponosan i vraća se u Perziju, svoju domovinu.


Čestitam autoru, Ševku Kadriću, mogu slobodno reći, vrsnom romanopiscu, iako mi je ovo njegovo prvo pročitano djelo, naslućujem da istovremeno u njemu ima još mnogo energije koju će , vjerujem pretočiti u nove priče, ali čestitam mu istovremeno i na cijelom nizu, pedagoških elemenata kojejedno djelo pisano za ovu generaciju, treba sadržavati. A "Farbanje neba" zajedno sa Mimmom, pun je pogodak i vjerujem kako će se i ostali čitatelji složiti s mojom konstatacijom..

Most izmedju dva svijeta - djeteta i odraslog treba graditi ovako



Bisera Suljić-Boškailo

O knjizi, Ševke Kadrića, Farbanje neba


Poslije devet romana za odrasle, književnik Ševko Kadrić se odlučio da svrati u svijet djeteta. Da li ga je sudbinom slučajno nanijet ovdje ili se on, ipak,  cijelog svog života za ovo spremao,  to ne znamo reći, ali ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je da je on, sav svoj život poklonio najviše djetetu; radeći prvo kao učitelj (znači, rad sa malim uzrastom), nakon toga sa srednjoškolcima, završivši svoju “školsku karijeru“ kao univerzitetski professor (rad sa tim već odraslim bićima). Kao i svi veliki pisci i Šefko Kadrić je odlučio posve da se pokloni svom svijetu umjetnosti, gdje, kako njegova  najnovija knjiga Farbanje neba svjedoči, nije ipak otišao iz tog svijeta. Ako još znamo da se on ostvario i kao roditelj dvoje djece, onda je ovaj autor desetak romana u toj prvoj polovini svog života kao vrijedna pametna pčelica samo skupljao iskustvo, mudrost, svjetlost znanja da bi to blago životnog iskustva  mogao pokloniti svojim čitaocima. Ovo govorimo kako bi sa sigurnošću mogli tvrditi da je ovaj pisac posve kompetentan za svijet današnjeg djeteta iz kojeg nam je poslao prvu životnu važnu poruku preko dječije knjige Farbanje neba: Ljudi, ovo morate vidjeti! Ovdje i sada izgleda ovako!…  Učinimo nešto!  - Ovo je njegov zov i moto knjige farbanje neba.


Vrijeme u kojem živimo je vrijeme destrukcije društva i ono nam nudi sve veći jaz između generacija koja dolazi i nas koji su odrasli, reći će on zabrinuto vidjevši, kako kao poznavalac društva i ljudi, tako i kao vizionar, tu urvinu ispred nas, tu urvinu koja postaje sve dublja i sve nepremostivija, a naša djeca   su na jednoj strani njene obale, a mi roditelji na drugoj. Mi nismo bili ovakvi, mi smo bili jači… Kakva su ovo sada djeca?, pitamo se zaprepašteno vidješi sami tu opasnost, ne znajući kako napraviti spoj generacija.


„Mi smo više bili upućeni jedni na druge, imali smo učitelje, vrijeme, roditelji su se bavili  nama. Danas su djeca, djeca raznih televizija, interneta, raznih virtuelnih svjetova i roditelji, škola i učitelji sve manje mogu tu da šta promijene ”, kaže nam ovaj književnik, obražložeći to što ga je natjeralo da da svoje rješenje kako djeci, tako roditeljima i nastavnicima. Kreativnost je ključ ovih zatvorenih vrata između nas i naše djece. Kroz kreativni svijet možemo se približiti jedni drugima, Kadrićevo je rješenje.




U ovom dječijem romanu farbanje neba prof. dr. Ševko Kadrić je dao model mosta između nekoliko različitih svjetova, kroz koje je i sam prošao, ne samo kao pedagoški radnik i roditelj, već i kao neko ko je bačen da po svijetu traži i sebe i smisao svog života. Sudbina mu je odredila da bude putnik, mudrac koji posmatra svjetove kroz koje prolazi, kako materijalne tako i duhovne, kako svijet domovine, tako i one druge domovine-dijaspore, kako kao putnik koji je prešao dječije tako i neko ko je prešao puteve za odrasle, kako svijet materijalnog tako i svijet virtuelnog; taj svijet modernog doba, tehnike koja je koliko pomagalo, toliko i iluzija – svijet u kojoj odrastaju naša djeca htjeli mi to ili ne.


Izdavačka kuća Baybuk je osjetivši jačinu knjige Farbanje neba, prevela sa švedskog i objavila ovu knjigu i na bosanski jezik. Knjiga sada, kako vidimo po mnogobrojnim promocijama po Bosni i skandinavskim zemljama, doživljava veliki uspjeh kod publike i trenutno se prevodi i na njemački jezik.


Roman Farbanje neba je praktična knjiga života - knjiga koja opisuje svijet današnjeg djeteta sa svim teretom i ljepotama, a njena vriejdnost leži možda najviše u činjenici da u njoj nema crnila tog svijeta, već  rješenja i spasenja od tog crnila.


„Družiti se treba što više sa mladim ljudima“, rećiće Kadrić. „Mladi su uvijek oni koji traže priliku da ofarbaju svoje nebo i mi ih moramo samo pratiti, i ponekad usmjeriti k pravom putu. Djeca danas rastu u dva svijeta, odnosno žive između dva svijeta  –  onog virtuelnog i ovog materijalnog. I tu treba ući i raditi sa njima. Jer dešava se da mi ostajemo u ovom, a naša djeca sve više zalaze u svoj viruelni… Danas je uloga učitelja i roditelja svodena na minimum. Neko drugi danas šalje poruku našem djetetu, tehnika, kompjuterske igre, pornografija. To je najveća opasnost koja nam prijeti i mi moramo nešto uraditi…”


Kroz život četrnaestogodišnje Merhunise Kantardžić, učenice  sedmog razreda, junakinje ovog romana, kroz njene tajne, tegobe i sreću života, kroz „ono što nisam smjela nikome reći», mi ćemo u ovoj knjiz sresti taj novi dječiji svijet. Merhunisa je rođena u Švedskoj, ali je porijeklom iz Bosne. Koliko god da to njeno porijeklo osjećamo u njenom jeziku, rečenicama, koje su posve slične djeci iz Bosne, toliko vidimo da su one obvojene i životom švedske djece. Znači, junakinja ne živi samo između dva svijeta, između ovog i onog virtuelnog, ona živi i između Bosne i Švedske, a uz to i između djeteta i odrasle osobe, između onoga oni i mi.


Kadrić svojim mudrim osmatranjima razotkriva jednom jednostavnom i svakodnevnom pričom taj „opasni“ svijet današnjice.


Poslušamo ovog mudraca i unesimo u život današnjeg djeteta to što nam ovom knjigom otuda iz tog dječijeg svijeta današnjice poručuje – unesimo kreativnost u naše živote, jer jedina ona može da spoji sve svjetove.

Candy club 2

Piše:  Ševko Kadrić (http://www.sevko.se)


Slovo o Miroslavu Krlezi (1893 – 1981)


Dok su svirale ratne trube Balkan je ćutao o Krleži. Duhovna elita posebno Bosne razasuta po svijetu mu se vraćala iz dana u dan. 

Iako sam se sa Krležom sreo kao teškom i obaveznom srednjoskolskom literaturom, bliskim mi ga je učinio Enes Čengić sad već daleke 1983. godine.


Poslije odbrane magistarkog rada u Zagrebu, Gordana Bosanac, Jovan Mirić, Joco Marijanović i ja smo zavrsili u stanu kod Enesa Čengića. Čengićev radni kabinet i stan u sred Zagreba su svakim svojim kvadratom odisali Bosnom. Po zidovima bosanski slikari, u vitrinama bosanski pisci. E tu i tada kao dar za uspješno odbranjuen magistarski rad dobio sam Čengićevo “Sa Krležom iz dana u dan”. Tako je druženje sa Enesom dobilo jednu novu dimenziju posrednog druženja sa samim sobom, Bosnom, bogumilima, Krležom.


Zahvaljujuci Enesu Čengiću, kasnije se ispoistavilo ne samo njemu, Miroslav Krleža je postao prisupačan i običnom bosanskom čitaocu. Čitajuci ” .. iz dana u dan” shvatao sam zašto je upravo Krleža dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, ali i zašto je nije dobio, shvatio sam zasto su upravo bogumili i bogumilska kultura temelj bosannske kulturne, duhovne i narodnosne posebnosti i zašto su baš oni ” inspirisali protestantizam na zapadu”.


Malo kasnije sam shvatio i zašto je tadašnje bosansko rukovodstvo, (prije svega Pozderac i Mikulić ) prigrlilo Krležu kao dar sa neba poslat. I na kraju zašto je Sarajevo jedino istrajalo na objaljivanju svih 50 sabranih Krležinih dijela.


Tad sam u samom gradu Sarajevu upoznao cijelu plejadu ljudi koji su se sa ponosom smatrali “krležijancima”. Tada a i kasnije u više navrata Krleža mi je bio tema razgovora sa ljudima sa kojima sam upravo njega imao kao zajedničku dodirnu tačku. Tako će mi Rade Šerbedžija u Kopenhagenu sa ponosom reći da je iz Zagreba iznio najdražu relikviju koju je mislio iznositi to je crni šesir njemu ostavljen lično od Krleže. U jednom razgovoru književnik Mirko Kovač će mi za Krležu reći: “Na žalost mi takvih ljudi više nemamo i zaista bi sada bio jako potreban čovjek sa velikim književnim autoritetom. … Bilo bi dobro imati čovjeka kalibra Krleže. Prisjetimo se njegovih “Deset krvavih godina” mi tamo sve vidimo ovog današnjeg što se zbiva nama i snama. Sve je to išlo nekim drugim haoticnim tokom mimo dobrih ideja u literaturi, nekom drugom stazom istorije. Lično se mnogo puta vraćam Krleži i čitam ga sasvim drugim očima jer nam otkriva da je sve znao gdje živimo i predvidio sve što će nam se dogoditi. ”


Ovim povodom, prisjetimo se Krleže i ovako:


“Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno.

Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću.
Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.
Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridicku istinu.
Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmedju čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.

I mjesečina može biti pogled na svijet.
Ljudi se medjusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.
Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno…

Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku.
Boriti se perom spada među najveća junaštva.”


Postavljajući izložbu “Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas”, prvo u Parizu kasnije je obišla svijet, Krleža je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stećak. Na pitanje srpskog lobija zašto ne Bijeli anđeo iz manastira Mileševo odgovorio je da je freska do nas došla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slično je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. “Bosanki stećak niko nema osim nas” odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stećku:


“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke.
Šta je stećak?
Oličenje gorštaka Bosnaca!
Šta radi Bosanac na stećku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.”


O srpsko-hrvatskom sukobu Krleža će napisati i ovo: “Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture”. Mozda je upravo tim svojim uvjerenjima tražio utjehu u Bosni a Bosna u njemu.

IN MEMORIA

Kiro Gligorov, političar vizionar, čovjek dobri

Ševko Kadrić

U Skoplju je u svom domu u 95 godini života preminuo prvi predsjednik nezavisne Makedonije Kiro Gligorov, javljaju makedonski mediji.

 

Statističari će zabilježiti da je u Guinnessovoj knjizi rekorda zapisan kao najstariji predsjednik države, koji je vladao s 82 godine, da je rođen u Štipu, da je diplomirao pravo i bio sudionik Narodnooslobodilačkog rata, da je obavljao najviše državničke dužnosti u SFR Jugoslaviji...

 

Za nas iz Bosne i Hercegovine je bio čovjek kog ćemo pamtiti po razboritosti i dobroti. Razbortitost mu se ogledala u istrajnom nagovaranju nacionalisličkih lidera (prije svega Miloševića i Tuđmana) da traže mirno riješenje raspleta jugslovenske krize pa i razlaza. Dobrotu velikog državnika, prijatelja, lično mjerim po dva aviona kojim je pratio spašavanje bosanskih izbjeglica (jedan iz Sarajeva koji je poslao u aprilu 1992. godine da pokupi 140 žena i djece sa okupiranog aerodroma i drugi kad je krajem maja iste godine, iz Ciriha spustio avion da pokupi 120 žena i djece sa aerodroma u Beogradu i prebaci za Skoplje).  Drami i jednoj i drugoj svjedočim jer sam konvoje lično vodio. Bosanci mu ne mogu i nesmiju zaboraviti (svakako ni cijelom Makedonskom narodu) na otvaranju Makedonske granice izbjeglicama i prognanicima da uđu u Makedoniju što je tada značilo i spas, ali i da im se otvore izbjeglički kampovi (Bunec, Ćićino Selo, Katlanovo...).

 

U ovoj prigodi, smatram pristojnim da spomenem kako i koliko je znao da je ulazak u Makedoniju građanima Bosne i Hercegovine spas od tortura, pritvaranja, ali i sigurne smrti. I kad je Makedonska granica zvanično bila zatvorena, lično sam dobio mogućnosti da je u tim situacijama njegovom voljom „otvorima“ kao i među izbjeglicama poznato Ćićino Selo u Skoplju.

 

Pitao sam Predsjednika kako je uspio da „isprati“ JNA iz Makedonije bez konflikta. Govorio je da Miloševiću Makedonija nije bila interesantna, ali i da je on te dane sklonio sa važnih punktova sve svoje previše ponosne vojnike i policajce koji nebi mogli izdržati provokacije armije u povlačenju koja je odnosila sve što je odnijeti mogla, pucala u zrak ali i po objektima.

 

Treba li podsjetiti da su desetine hiljada Bosanaca (i Hercegovaca) prošle kroz Makedoniju, osjetile toplinu Makedonskog naroda koji je u našoj drami prepoznao sopstvenu koja mi se desila progonom iz Egejske Makedonije poslije II svjetskog rata, kada je protjerano oko 2,5 miliona nedužnih ljudi koji se do danas nisu tamo vratili.

 

Toj toplini naroda i države mjeru je dao sam predsjednik Koro Gligorov.

 

Počivaj u miru veliki čovječe i prijatelju.

KNJIGA IZDANA U E-OBLIKU




Denis Kožljen je pjesnikinja koja je u "korice" digitalne knjige ugnijezdila tri svoja poetska pjevanja. Životni putevi nam se vjerovatno još nisu nogama ukrstili, ali eto ti poetski jesu i to na digitalnoj knjizi kod Nenada Grpca.  

BH MAGAZIN, 14 Decembar 2011

 

"Cijeli život je velika škola u koju svakodnevno iznova ulazimo. Oni koji to zaborave i prekinu, imaju razloga da budu tužni jer će brzo doći vrijeme kad više neće razumjeti svijet u kom žive, koji se munjevito mijenja, ali možda nije ni u tome poenta, neće imati privilegiju da ga i sami mijenjaju već će to prepustiti onim sa lošim namjerama"

Razgovor sa književnikom: Ševkom Kadrićem

Razgovarao: Halil Džananović

BH M: Prijatelju Ševko, nismo se dugo čuli pa je logično da mi predstojeći eglen predstavlja izazov koji zahtjeva maksimalnu koncentraciju. To me, na neki način, podmlađuje i vraća u djetinjstvo, a svaki povratak košta, pogotovu ako je karta (pri polasku) kupljena u jednom smjeru. Bez obzira na to, predpostavimo da sam se vratio autostopom, ili, čak što više, da se ja nisam nigdje vratio, jer nisam nikad dovoljno odrasta'o da bih mogao putovati. Zato mi ovaj naš eglen uzrokuje blaži nagoviještaj treme, dok se pozdravljam sa nastavnikom, profesorom, pedagogom, književnikom, piscem iz sjene. Mada te neki pokušavaju  zaboraviti i prije nego su te upoznali, ili, u najmanju ruku tvoje brojne knjige na kojima dominiraju poruke naših autohtonih predaka, odnosno stećke, malkice prefarbati (iskreno žalim, ne tebe prijatelju, već nevješte molere) u prilagodljivo smirujuću boju,  koja ide u tonalitetu s kajdama (melodija) frulaša i sretnih stada što bezbrižno pasu, svoje na svom, za svog gospodara, koji nebeskom nježnošću izmuza prikupljeno mlijeko i stadima obećava još bolje (s ukusom (ne)ograničnosti) pašnjake. To se poodavno dešava, ali se prilično pohasilo odkako su čuli da je (još dvije djelatnosti) penjač na planine, inače i slikar, nacrtao djeci krila i pojasnio im kako da krenu s bojenjem neba...Ali, da krenemo uz olakšavajuću okolnost, pomalo vrcljiv vic kaže: Čovjek je najkomplikovanija mašina koju svaka budala zna napraviti.

 

Kadrić: Prijatelju Halile, možda upravo ova surova činjenica (ne vic) da posljednji idiot može napraviti dijeta, ali za čovjeka treba mnogo više, me i natjerala da pišem roman o Merhunisi Kantardžić (Mimmi) koja farba nebo držeći nam lekciju iz predmeta koji se zove ”Život“ i „Odgovornost prema životu, koji smo na svijet doveli ne pitajući ga“. Nikad u ljudskoj (h)istoriji odgoj i obrazovanje novih generacija nije tako i toliko bilo dovedeno u pitanje kao danas, nikad čovjek nije toliko nonšalirao pripremanje novih generacija za život i tu svetu dužnost prepuštao drugima, kao danas. Činjenica da od 8 miliona Šveđana, njih 2,5 žive kao samci samo podkrijepljuje činjenicu neodgovornosti prema potomstvu i njegovo prepuštanje nekom drugom.

Prisjetimo se načas odgoja naše generacije, roditelji odrađivajli svoj dio odgajanja, društvo svojim vrijednosnim orijentacijama dopunjavalo, škola obrazovala. U prostoru izrazite zaostalosti i nepismenosti, osnovno obrazovanje smo bili podigli na nivo obaveznosti, srednje se približavalo tom nivou, svi veći gradovi su postajali univerzitetski centri u pravom smislu te riječi. Bilježim da je Bosna i Hercegovina 1939 godine imala oko 2000 pismenih žena, 1992 godine je imala toliki broj specijalista, magistara i doktora nauka, među ženama. I ponovo neću na tome da poentiram. Odgoj i obrazovanje su bili direktni, bez radija, Tv-a, telefona, interneta, I-fona i svih mogućih čuda tehnike koji su se danas ubacili između odgojitelja i odgajanog, između onog što obrazuje i onog kog obrazujemo. 5-7 sati dnevno osnovac se „odgaja i obrazuje“ tehničkim pomagalima koje nude navike i vrijednosne poruke ne sumnjivih, već fatalno pogubnih vrijednosnih orijentacija. Čitam danas u švedskim novinama da su se „napokon“ i naučnici složili „da igrice sa ubijanjem ljudskih figura ostavljaju štetne posljedice na psihu mladih ljudi“ (Dobro jutro Kolumbo). Još treba da nam „naučno dokažu da je isti slučaj i sa agresivnim porno sadržajima koji se svakom korisniku interneta nude bez ikakve zaštite i ograničenja...“.

Dakle, roman ima zadaću da uz literarno umjeće, ponude i okvir nužnog bavljenja generacijama koje dolaze. On u prvi plan stavlja psiho-fizičko zdravlje vaspitanika, znanje onog koji vaspitava i svakako kreativne sadržaje koji su osnova tom procesu.

 

Bježeći od stvarnosti, ili bolje reći praveći potrošačko društvo u kom je sreća posjedovanje stvari, napravili smo škole kojima i nije zadaća da obrazuju već čuvaju djecu dok se roditelji vrate sa posla. Odgovorno tvrdim da je obrazovni kapacitet švedskih škola kroz koje sam prošao u poređenju sa školama za koje sam pripremao studente u Sarajevu smanjen za 50% pa i više. Tu činjenicu ne mijenja čudo tehničkih pomagala, obilje hrane koje se nudi djeci u dva obroka u toku jednog dana i neprestalno servisiranje voćem.

 

BH M: Ako, na časak, zanemarimo stvarni (nečujan) vapaj za ovakvim štivom najlogičnije mi se čini da na početku razjasnimo kako je nastala ova knjiga?  Kao dokaz piščeve sazrelosti ili kao odjek prohujale mladosti? Odmah da se ogradim, meni se doima da su oba aspekta (pa čak i Alian Aspeckt ) ugrađeni u ovo štivo.

 

Kadrić: Reći ću ti ono što uobičajavam govoriti švedskoj publici, generaciju Merhunise Kantardžić (14-naestogodišnje djevojčice) doživljavam kao generaciju moje unučadi kojoj naprosto ne želim biti učitelj, to ostavljam mlađima, želim biti njen (njihov) deda. U priču je ugrađeno moje veliko životno iskustvo, iskustvo nekoga ko je 13 godina po planinama oko Sarajeva imao svoju školu planinarstva (skijanja) koju je pratila knjiga ”Planinarenjem do zdravlja”, nekoga ko je svoj ratni put vezao za sveto ime Dječije ambasade i evakuacije žena i djece iz ratom i agresijom ugroženih područja punih šest mjeseci; nekoga ko je vodio školu slikanja za djecu i odrasle 12 godina; nekoga ko je bio i učitelj u osnovnoj školi, profesor u gimnaziji i profesor na Akademiji za obrazovanje budućih nastavnika. Tome dodajmo i zanat pisanja iskovan u desetak udžbenika, devet romana i pedesetak pripovjetki.

 

Farbanje neba je tim izazovnije jer sam riječ dao 14-sto godišnjoj djevojčici, oni koji prate literaturu, oni koji su u kontaktu sa tom generacijom, znaju da to nije nimalo lahak posao.

 

BH M: Sudeći prema izvještajima s terena ''Farbanje neba'' je u kratkom periodu doživjelo više promocija nego bilo koja druga knjiga (aktuelnog trenutka) nastala između Bosne i egzila, između postojanja i nepostojanja, između govoriti kad svi zašute i šutjeti kad svi urliču, naprimjer, na nekom od masovnih okupljanja uz poznatu maksimu: hljeba i igara, (mada je i ona mutirala u: hljeba i obećanja) pa i između hamletovske dileme, u kojoj se glavni junak predomišlja... Ova knjiga (Farbanje neba) upravo nosi neku hamletovsku maksimu, koja bi mogla da se definira; otkriti sopstvena osjećanja ili prihvatiti već gotova, istraživati sebe u sebi ili rahat živjeti sebe u drugom. Jesam li potrefio bar za prolaznu dvicu?

 

Kadrić: Sad bih ja trebalo da kažem da sam promocijama romana zadovoljan, ali i dalje sam ja odgoitelj, knjiga je povod za bavljenje problemom, sve dok taj problem postoji, piscu, odgoitelju nema mjesta samozadovoljstvu. Raduje me da je upravo ovaj roman povodom desetine seminara u Finskoj, na Višoj narodnoj školi u Norkopingu, u Helsingborgu... pod istim naslovom ”Farbanje neba”.

 

Radoznali učenici me često pitaju jesam li bogat, računajući da imam toliko knjiga na toliko jezika. Djeca očekuju odgovor u duhu vrijednosnog sistema u kom rastu, gdje se sve mjeri količinom novca, markom automobila.

 

Okrećem priču u drugom pravcu uvjeravajući ih da se bogatstvo mjeri sa tri stvari, koje u brzini života često roditelji ali i nastavnici previde (da ne kažem zaborave). To je ZZK (na švedskom HKK) što znači Z (zdravlje), Z (znanje) i K (kreativnost). Bogatstvo naših života je smješteno upravo između ova tri čarobna odgojno-obrazovna stuba. Svakako dublja elaboracija teze, često cijelog predavanja, traži poseban cjelovit razgovor (nije isključeno da ga uskoro ponudim kao samostalan autorizovan tekst).

 

BH M: Glavna junakinja ima lijepo ime čiji korijen leži u arapskoj imenici: Merhunisa koja u prijevodu na bh. jezik znači: ona koja ostavlja nešto u nasljijeđe. S duge strane prezime Kantardžić neodoljivo podsjeća na tas, kantar, teraziju, vagu... koja nešto mjeri. Ovo tvoje štivo, prijatelju Ševko, već od samog početka nudi višeslojnost asocijacije. Da ne idemo dalje oko imena i prezimena, odvuklo bi nas. Konkretno, jel' Gabrijel kao neka telepatska veza između Kadrića i Merhunise  ''petljao'' s imenom i prezimenom ili je to slučajnost koja se lijepo uklopila u još ljepšoj priči?

 

Kadrić: Obično pisci ništa ne prepuštaju slučaju, hvala ti na sadržajnom pojašnjenju piščeve nakane. Ali podsjetimo na situaciju kad se djevojčica divnog imena Merhunisa Kantardžić počinje stidjeti i svojih korjena i svog imena, nespremana da se sa njima suoči a ponajmanje da ih brani. Ona će postaviti nama odrslima ono pitanje: ”Moramo li nositi ime koje nismo mi birali, već su nam ga drugi dali, odslikavajući u nama sebe, svoje predrasude, vjerovanja, želje?” Ni ja ni ona ne nudimo odgovore, ali otvaramo prostor za razumjevanje težine problema sa kojim se nove generacije mladih Bosanaca (i drugih čiji su roditelji silom prognani sa prostora i kultura u i na kojim su živjeli). I dalje nisam učitelj, već pisac podučitelj i zaštitnik te generacije, ne slučajno u romanu Gabrijel.

 

BH M: Nije neuobičajeno da pisci od najranijeg formiranja književnosti koriste pseudonim (lažno ime) ili kao što je, recimo, slučaj u Americi; čitav život provedu kao writer of the shadows (pisac iz sjene). Postoji mnogo tumačenja, ali mi se nećemo baviti time već tvojom bogatom spisateljskom karijerom i životom premudre, čedne Merhunise Kantardžić iz realnog svijeta i njenim drugim ''Ja'' odnosno blogerkom Mimmi. Napomena u vezi korištenja pseudonima nije slučajna, jer ovo je tvoja treća knjiga u kojoj ''pozajmljuješ pero'' glavnoj junakinji naše priče. Dakle, ovaj tvoj postupak je logičan zaključak da ne pripadaš sanjaru lažno prividne popularnosti, sanjaru slave i materijalnog bogastva, na brzinu presvučenom hibridnom moralizatoru... već nečem sasvim suprotnom. Djelimičan odgovor na ovo pitanje već je ispisao, u jednom od svojih romana, Orhan Pamuk: ''Prva priča govori o tom da je stil greška.'' Druga da savršenom crtežu (u ovom eglenu knjizi) ne treba potpis. Treća priča objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska nadmenost.'' Nisam mogao odoljeti ovom citiranju jer sam našo odgovor, a svaki dobar odgovor je ujedno i predhodnica za sledeće pitanje. Samoodricanje od autorstva podrazumjeva težnju da djelo zvuči što je moguće uvjerljivije, ali kako se stiže do takve potrebe da je djelo važnije od njegovog autora. Jel' to ta ljepota nesebičnog davanja, odnosno darivanja?

 

Kadrić: Skoro da sam i odgovorio na ovo pitanje, veličina pisca se ne ogleda u podizanju spomenika sopstvenoj sujeti već vrlini pronicanja u problem i biranje najboljeg junaka da taj barjak kroz priču pronese. Kako meni nisu dragi sabesjednici Ja-pa-Ja, tako pretpostavljam ni drugima. Ono što Bosancima čitaocima i sabesjednicima nedostaje, nije dobra priča i dobar pripovjedač, već navika da ih pročitaju i hrabrost da se preko usana izgovore oduševljenja pročitanom porukom. Ako i ti i ja znamo da će nam Bosanac (u narodnom predanju mu se tepa sa Bošnjo), sve oprostiti osim uspjeha i pameti, onda skoro da je bolje nekom drugom dati riječ da bude i uspješan i pametan. I dalje je jedan od najčitanijeh mojih romana ”Bosanski protestant”, vjerovatno i zato što ga je izpripovjedala danska novinarka Manuela Sorensen. Meni ostaje da joj se i ja radujem.

 

BH M: Ako je (nije moje da sudim) kultni američki pisac Ernest Hemingway (Ernest Hemingvej bio i pisac i predstavnik izgubljene generacije imam li pravo da kažem (mada ne volim poređenja) da je bosanskohercegovački tragač, sanjar, slikar, književnik... Ševko Kadrić, predstavnik i pisac najizgubljenije generacije u povjesti Bosne i Hercegovine. Nadam se da nisam preoštar u ovoj formulaciji, ali da budem iskren, i ne brinem puno jer radnja za tupljenje radi 24. sata dnevno. Dakle, jesil' ikad (sam sa sobom) pokušavao dokučiti kakva je generacija kojoj si, u dosadašnjem stvaralačkom opusu, podario deset knjiga?

 

Kadrić: Ne bih se ni poredio ni uzdizao, samo znam da mi je pripala u zadatak uloga, misija, da napišem to što sam napisao. Svaki put kad se vraćam naslovima, zaključujem da to niko drugi nije mogao uraditi nego ja. To je taj iskustveni, mentalni i ko zna koji još sklop pretočen u obavezu. Podsjetiću da sam Balkan bukvalno zasuo temom ekološke svijesti kad to nije bilo moderno, od 1986. godine sam objavio četiri knjige na tu temu; krajem 1992 godine sam pokušao ponuditi odgovor na problem Balkana i Bosne kroz naslov ”Bošnjaštvo na vjetrometini”, 1992. Godine sam ponudio naslov ”Buđenje kamenih spavača” govoreći o nužnosti reikarnacije ideje bosanskih patarena (bogumila), nekoliko godina kasnije svijetu sam ponudio i knjigu ”Bogumili kao inspiracija” koja je do sada prevedena na nekoliko jezika.  Kad su u pitanju romani nastojim da se srodim sa junacima i da ih provedem kroz priču odjenute mojim literarnim oklopom. To mislim za Osmana Stovraga i roman ”Proleter u srcu”, Lazara Drljaču i roman ”Zaljubljen u sunce”, Hamzu Orlovića i roman ”Luter i Orlović”, Merhunisu Kantardžić… da ne nabrajam više. Slično je i sa drugim piscima, njihovim djelima i misijom koju obavljamo, ono što jeste vjerovatna moja posebnost to je ta angažiranost mojih tema, junaka i štiva. Pričom se trudim ponuditi iskustvo, ali i radost zdravlja, znanja i kreativnosti kao najkraći put do sebe ali i drugog čovjeka.

 

BH M:  Čini mi se da je Evropsko javno mnjenje pokazalo (bar do sada) mnogo više interesovanja, uz poklon medijske pažnje, ''Farbanju neba,'' nego cijela Bosna i Hercegovina, prefarbana bojama koje se međusobno isključuju. Je li to uzrok što je ovo literarno ''čudo'' štampano i na švedskom jeziku ili što je BiH dovoljno čudo samo sebi pa ga druga ne interesuju?

 

Kadrić: Bosna i Hercegovina, Bosanci i posebno onaj dio njih koji se danas naziva Bošnjacima već vijekovima plaća preveliku cijenu upravo bježeći od knjige.  Treba li da ponavljam da je moja majka, lahka joj zemlja bila, sedamdeset godina učila, pet vakata namaza klanjala, ali nikad riječi arapskog nije naučila i otišla je sa ovog svijeta nije se znala potpisati. Taj zid koji se ispriječio između realna života i dogme ”u ime vjere” nemamo pravo ostavljati onima koji dolaze.

 

Naprosto, oni koji bježe od maternjeg jezika, bježe i od sebe, i od stvarnosti, u krajnjem i Boga kome se istrajno kunu. Pitanje je da li takvi (ne)čitaoci zaslužuju i jednog pisca, i jednu knjigu. Ne bih poredio švedsko tržište i moju knjigu sa bosanskim jer se naprosto ne mogu porediti, iako ja kroz sve svoje junake pričam Bosnom. Naprosto mislim da su Bosanci, besmrtni i univerzalni junaci, koji postojano, ponekad i naivno, prkose prostoru i vremenu. Bez tog prkosa, skoro da nebi ni bili junaci.

 

BH M: ''Farbanje neba,'' između ostalog, pokušava prodrijeti u nevidljivu zonu, u kojoj, na svoju štetu, mladi provode sve više vremena. Naime, sizifovski posao, ali ipak pokušaj da se izvrši što snažnija demistifikacija tzv. sajber svijeta i ukaže na naš postojeći, fizički, realni, koji vapi za kreativnošu, a kreativnost podrazumjeva određen stepen intelegencije, što opet zahtjeva stabilan nivo pismenosti. Skoro pa zastrašujuće dijeluju nepobitne činjenice sive stvarnosti u kojoj su roditelji sopstveno potomstvo prepustili bezdušnim mašinama (tehnici) i još bezdušnijim neprovjerenim ''čuvarima morala.'' Najbliže mi se čini da su najglasniji oni učitelji koji djecu ne podučavaju da u čovjeku prepoznaju čovjeka nego se hvataju one latinjanke: Homo homini lupus (čovjek je čovjeku vuk). Još mi u ušima odzvanjaju riječi ponosnog oca koji kaže: Naučio sam ja nju (kćerku) da mrzi sve što je srpsko?! Nakon čega sam, s prizvukom vapaja, promumlao: Ne valja tako, nauči je da voli prave vrijednosti, probudi u njoj nagon za kreativnim i ne boj se, sve što ne dolikuje ljudskom liku sama će prepoznati. Postoji li, zapravo, neki novi ničeovski šablon, pretpostavka, psihijatar koji će raskrinkati zlo što se nadnijelo nad plemenima koja se ponovo vraćaju u mit o sebi?

 

Kadrić: Naša i „njihova” djeca, naši i „njihovi” roditelji su slika i prilika okruženja koje po svojoj mjeri prave odrasli. Zar nismo renije istakli činjenicu da su Merhunisu Kantardžić odrasli imenovali sobom na određenom prostoru? Isto je i sa Juanom Svenssonom, ali i tehnokratski okvir u koji smo danas uramili našu djecu (njihovu djecu) pravili su odrasli, to što smo i mi taj okvir prihvatili, samo potvrđuje tezu, da djeca ne rade ono što bi mi željeli da rade, već oponašaju nas odrasle.

 

Čini mi se da je primjereno poručiti da mnogi roditelji moraju na doškolovavanje a oni koji bi to tek htjeli biti (roditelji) trebali bi imati licencu. Pogledajmo kako se svijet munjevito mijenja u naučnim, tehnološkim i ko zna kojim još oblastima, ne ići u korak sa tom mišlju znači kaskati za vremenom uz realnu opasnost da nas pregazi. Pogledajte koju cijenu danas u svijetu plaćaju islamske zemlje, vijekovima uljuljkane u dogmi vjerske topline, ne prateći društvena događanja u kojima je kolektivna svijest zamjenjena individualnom, diktatura političkim pluralizmom i konkurencijom. Ne treba podsjećati kako tu slabost koriste i kažnjavaju nosiocu agresivnog kapitalističkog fundamentalizma. Agresija na Libiju i bestijalno umorstvo Gadafija je samo dio te priče.

 

Za odgoj novih generacija, danas više nego ikad ranije, pored volje, treba znanje (pedagoško, opšte), svijest da dijete odgajamo već u stomaku majke, u kolijevci, obdaništu i sve do sedme godine, kasnije ponavljamo pređeno gradivo u rutiniranim sistematskim formama koje nazivamo usmjereno obrazovanje do najvećeg nivoa.

 

BH M. U predhodnim pitanjima ostah nedorečen. Naime, dugo sam bio opsjednut konstatacijom da Književni krugovi, ćoškovi, stolovi, kult-pult događaji, minder promocije, navigacije nacije... Diljem Prkosne od sna, navodno gaje kult odbojnosti prema stvaralaštvu koje se poodavno formiralo u iseljeništvu, izbjeglištvu, dijaspori. No, vrzmajući se poprilično dugo u krugovima zaljubljenika u umjetnost, u ovom slučaju književnosti, konačno sam porazbijao iluziju da odgovornost za sve ono što prati naše stvaralaštvo u dijaspori stanuje isključivo u Bosni i Hercegovini, ili, pak na privremenom radu u inostranstvu. Ne, najveća odgovornost za sve negativno je u nama. Najpogubnija zavist, ljubomora, spletkarenje, jednom riječju taština leži u nama, sad i ovdje. Varam li se, ili je pitanje jedostavno za odložit' u ad-akta?

 

Kadrić: Pitanje iznova aktuelizira moć (nemoć) pisane riječi (ovog puta književne) na javno mnjenje i unutar nje svakako književnika u bosanskom slučaju. Na žalost ta moć je uništena sa osvajanjem naših prostora moćnom Osmanskom imperijom. Ona je Bosancima u stranu potisla dva kamena međaša: osjećaj za prostor po kom su imenovani i jezik maternji kog su njegovali više nego bilo ko tada u Evropi. Podsjetimo da poslije fascinantnih, spasonosnih kamenih knjiga po Bosni razasutih (stećaka) mi pisanu riječ Bošnjaka srećemo tek dvjesto godina po osvajanju i to na tuđim jezicima (turskom, perzijskom, arapskom).

 

Princip bosanskih bogumila ”put do mog Boga je moj maternji jezik” će kasnije spasiti Evropu od sigurne propasti (inkvizicije katoličke crkve) ali ne i Bosance (Bošnjake muslimane), njih će spasiti pokret koji pamtimo po imenu vođe Josipa Broza Tita. Dakle, taj pokret, bez obzira kakvu mu danas nastoje košulju skrojiti, je fizički i duhovno spasio južnoslovenske narode, među njima i Bošnjake. Bošnjaci su dobili svoje mjesto među narodima, svoju buktinju na grbu, svoje mjesto u školama da se uzdignu do samih zvijezda, napokon razumjevajući ono što uče.

 

U novom dobu (1991 do danas), u najezdi klero-nacionalista, jedna od prvih agresija je učinjena na pisanu riječ i pisca. Od njih se očekivalo da svoja pera, poput mačeva zašilje i krenu u boj za vjeru i narod svoj. Na žalost to su mnogi i učinili.

 

Lično nisam sklon apriori napadati pisce jer i njihov književni zov je spojen sa egzistencijalnim porivom za saomoodržanjem, posebno ako su u pitanju porodični ljudi o kojima i drugi ovise. Tvojim nabrojanim slabostima kod bosanskih pisaca, ja mogu dodati i puno više, ali ostavimo to sada na stranu. Književnik treba publiku, da bi njegova moć postala angažirana moć, e tu publiku je bosanski književnik davno izgubio iz razloga koje sam već naglasio i za nju se moramo istrajno boriti. Sa tobom kao kolegom ja ne gubim već svoju moć udvostručavam, uz nas neko treći utrostručava, tako ja gledam na pisca, bosanskog, ali i drugog po peru sapatnika. Sa druge strane i ti i ja znamo da treba sokoliti ljude da pišu, svjedoče, ostavljaju trag, ali sve što se piše nije i književnost i svako ko piše nije automatski i književnik.

 

Jačanjem svijesti o značaju pisane riječi kao pramajci mnogim drugim kulturnim sadržajima (teatar, film…) ali i sveukupnoj misli, mi jačamo i kriterij po kom će dio napisanog postati i književnost a književnik i kod Bosanaca dobiti počasno mjesto pročelja.

 

BH M: Moto cijele knjige je u maksimi na samom početku: Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu-kaže Gabrijel. Doima se da mi ne samo da svojski trčimo već grabimo i rukama i nogama. Stečeno bogastvo (materijalno) je uvijek izloženo gubljenju, otimačini... A pripadanje bogatstvu ( neminovnost kod materijalnog posjedovanja) nas, na neki način, odvlači od bitnosti i suštine svega i svačega. Nauk, znanje, osnažen duh, ''mrvicu katarze'' ne može nam niko oteti, jer oni koji je već imaju ne treba im, a oni koji nemaju i ne znaju za te duhovne blagodati. Osim opominjućih prosijaka (kojih je sve više) mogu li nas i mladi nečem podučiti. Konkretno, kako malčice uštopati, vrijedili li, bar ponekad, osluhnuti mlađe, pa makar u snu dok buncaju ko sam, šta sam, odaklen i doklen sam?

 

Kadrić: U bosanskom izdanju romana (Buybok, Sarajevo) moto knjige je: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju.'' ''Hvala vam puno na svemu što ste me naučili.''. Mudru čovjeku su mladi sjajni učitelji, ali ne u bukvalnom smislu da prepusti da ga oni vode, oni su mu (nam) sjajna spona sa novim svijetom. Latinsko mišljenje da su djeca tabula raza (bijeli neispisan list) treba zaboraviti, ona već u stomaku majke završavaju malu maturu a učitelji su uz majku i svi oni koji je okružuju, pa i oni udaljeniji sa kojima ona i djete komuniciraju (stresovima, radostima, strahovima...), vazduhom kojim pune krv i pluća, vodom, koja kola njihovim žilama, hranom koja ih puni energijom... sve je to biološko-socijalna pretpostavka na kojoj podižemo novog čovjeka, utiskujuću u njega naše poruke ljubavi ili nerazuma i egoizma.

 

Odrasli, mogu umjećem dječiju energiju, radoznalost, neiskvarenost oplemeniti znanjem i kreativnošću, ali iz tog procesa i sami izaći poučeni, podučeni, ohrabreni, preporođeni. Tu je ta energija koja kola među generacijama, kolektivni duh koji niti počinje niti završava sa nama, ali nam je pripao u zadaću da ga ponesemo, prenesemo. Toj zadaći naprosto moramo biti dorasli.

 

BH M: Nema sumnje da je roman ''Farbanje neba'' dotaknuo jednu temu koja se u psihologiji zove: "Multiple Personality'' problem s identitetom ili najjednostavnije podvojena ličnost. To je posebno psihičko stanje osoba koje su, negdje duboko, povučene u sebe i na toj tačci balansiranja otkrivaju želju za psihološki jakom ličnošću. Ljudsko tijelo, jedan mozak  a dva ponašanja...Skrivanje iz kog se želi izaći i biti dostojnim ''humane čestice,'' (kako nas u romanu ''Ibrahim'' naziva prof. dr. Milan Popović), dostojnim sebi i svog' ''Ja.''  (Grupa psihologa je ( 2004) vršila analizu Golumove ličnosti i nisu se mogli složiti oko toga da li on boluje od šizofrenije ili samo od podvojene ličnosti. Golum je jedan od glanih likova u glasovitom filmu koji je baziran na trilogiji ''Gospodar prstenova''  u priči Dvije kule). Roman ''Farbanje neba'' je uistinu ne samo dotaknuo nego i obradio ovu ''škakljivu'' temu, pa je i sa te strane vanserijsko štivo. Koliko je termin podvojena ličnost (naročito kod mladih, sad i ovdje) opasno stanje kom se samo stramputice i sunovrati u drogu, prostituciju, kriminal... smiješe?

Kadrić: Sjajno si primjetio da je Merhunisa Kantardžić dvostruki simbol podvojenog lika. Prvo se pisac pretvorio u nju, ili joj dao riječ koju ona nosi žargonom i strahovima generacije a onda i ona pred velikim strahom od same sebe bježi u Mimmi, njen alter ego koji smije i može ono što ona ne može, ne smije. Tome je još nadodala snagu tehnike (interneta, blogga, facebooka...) ali je i dalje Merhunisa njen korektiv, i dalje ona uz nju ili sa njim živi svoj stvarni život, ali sad ima mogućnost da ga uljepšava, dotjeruje, povremenim posmatranjem sa strane. Da čitaocima to slikarski pojasnimo, kad slikar stoji pred slikom on je opsjednut detaljima od kojih cjelinu ne vidi. Zato se odmiče, škilji na jedno oko, rukama pravi kvadratić, rupicu kroz koju izoštrava sliku, stapajući detalje u cjelinu. Tad najbolje vidi gdje i zašto mu nešto bježi od kompozicijske cjeline, harmonije umjetničkog djela.

 

Naši životi, Merhunisin život, zapravo i jeste to, harmonično umjetničko djelo, koje ona alter egom (Mimmi) uspjeva promatrati sa strane, dotjerovati, nalaziti snage, ideja, hrabrosti, otklanjati nedostatke.

 

Ideja podvojene ličnosti nije više psihološki fenomen, potrošačko društvo slučaj pretvara u pojavu. Odživljavamo svoje prolazne živote, ali u njima pravimo palače, pretrpane besmislom u kojima podsvjesno želimo da smo kraljevi. Gubeći na biološkom, socijalnom, etičkom planu obilježja željene prirode. Kad kažem mi, mislim na stanje potrošačke svijesti u svijestu. Upravo objavljena informacija da je Bosna najkorumpiranija zemlja u Evropi, taj dio priče duboko prizemljuje pokazujući prstom na nas i temu kojom se ovim razgovorm bavimo.

 

BH M: „Mudri  uče od svih“. Knjiga obiluje mudrošću poruka koje su formulisane jednostavnošću pa samim tim i lakšoj dostupnosti (razumijevanju) te sigurnom ugođaju koji nam umjetnost neupitno daruje. Narativna poetika ovog djela nas krilokrilom lahkoćom približava, privlači, razbuđuje i opominje na neposredne mogućnosti s kojima raspolažemo, kao sa univerzalnim darovima. Samo, treba poželjeti, htjeti, delati...Neka imena i prezimena, od ugleda, kad je bh. književnost u pitanju, su ''Farbanje neba'' nazvali ''kulturološkim šokom'' ljepote, svrstavajući ga rame uz rame (krilo uz krilo) u same vrhove Evropske literature. Nekako mi logično djeluje da se prisjetimo pisma koje je indijanski poglavica Sietla poslao (1854) Abrahamu Linkolnu, u vezi ponude da ''Kabujska država'' otkupi indijansku zemlju a njima osigura rezervate.  Neki analitičari su Sietlovo pismo svrstali u najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj unutarnjoj prirodi. ( Mada se poglavica u pismu ogradio od iluzije, tvrdeći da njegovo pismo bijeli čovjek, na svoju štetu, neće razumjeti).

 

Usuđujem se da predpostavim kako će neko, negdje, nekad, kazati, napisati, pomisliti...da je ''Farbanje neba,'' nešto najljepše što se rodilo iz novih tokova poetskog pripovijedanja onog koji je morao otići s brdovitog Balkana, ali je, na neki način i uspio o(p)stati tamo. Konkretno u Bosni i Hercegovini. Jel' ova knjiga zahtjevala poseban odnos prema njoj, jel' komunikacija između tebe i Gabrijela, zapravo, bila komunikacija naratora i budućnosti identiteta bh. čovjeka?

 

Kadrić: Ono što mi okvir pristojnosti govori da trebam reći jeste činejnica da sam knjigu, takvu kakva jeste ja napisao, ali kroz nju protiču moji duhovni učitelji među kojima su i Robinzon Kruso, i indijanski poglavica Sietla čije pismo sam skoro pa napamet naučio, i Sidarta Hermana Hesea, i Lazar Drljača, Mešin Ahmet Šabo, Nikola Tesla genije dobrote i mnogi drugi...

 

Sa nama ne počinje svijet, ali u onom odživljavanju trenutka o kom sam govorio imamo i obavezu da slavimo ono najvrijednije što prepoznamo kao takvo. Mudrost pisca i jeste u tome da to prepozna.

 

BH M: ''Zamišljam novu knjigu u kojoj pomažemo planeti Zemlji, maloj grudvi snijega koja se topi. Gabrijel sa svojim učenicima farba nebo negdje iznad Persije a mi učenici moje škole iznad Švedske. Mi što već farbamo nebo pozivamo i TEBE. Zvijezde i nebo na nas čekaju.''

 

Poetski kraj knjige liči na početak nečeg dugo čekanog, poruka koju Merhunisa šalje liči na eho naših predaka. Merhunisina i Gabrijelova narativa, pa i sama fabula, zadire dalje od jedne individualne  priče. Ona se, između redova, pita zašto se djeca rođenjem obilježavaju, ograničavaju, sputavaju na samom startu... Njena poruka liči na uklesana slova koja su odavno pojele modrozelenkaste mahovine. Kraj knjige ''Farbanje neba'' je prikriven vapaj da prestanemo farbati sami sebe, da se nasamo, poistiha, suočimo s našom slikom kakvu na razne načine šaljemo drugima, i slikom drugih, kakvu ne vidimo već prihvatamo poslatu s upustvom za upotrebu, odnosno gledanje. Bez malo mašte nema ni nauka, kako reče Albert Ajnštajn. Bez određenog iskustva, hrabrosti, talenta i mašte ne bi ni dobili ovakvo štivo. Jesi li, za početak, zadovoljan uloženim sebe u ovu knjigu?

 

Kadrić: U suštini sam vjerovatno ekološki pisac, pisac koji bi najradije sve vratio prirodi i u prirodu, cijenu koju plaćamo posljedica je upravo čovjekova nastojanja da joj se otme, da se izdigne iznad. Mi jesmo samo i isključivo dio prirode, ni iznad nje ni mimo nje, neumni, neobrazovani to niti mogu vidjeti niti vide i zato bacaju smeće u nebo (čak i bukvalno) nemajući ni elemntarnu svijest o sili zemljine teže koja nam to samo trenutak kasnije obija o glavu. Najprirodnije je i bilo da tako završim priču o svijesti da je zemlja mala grudva snijega koja se topi i koja vapi za našom ljudskošću, u ime onih od kojih smo svijet pozajmili, najmlađih.

 

Odgovor na ovo pitanje zadovoljstva bi mogao biti i da i ne. Da, je u tome što sam uspio skrenuti pažnju na problem, nezadovoljstvo, u tome što su drugi sa lošim nakanam ubitačniji, agresivniji, nametljiviji. Svijet im pokloni više pažnje, postaju idoli, opsesija. Da stavimo na stranu ratni lobi i njegovo nametanje kroz ratne igrice, porno industriju koja nezadovoljnu puku prodaje iluziju sreće kroz nezajažljivo seksualno izživljavanje, ali priča koju je polupismeni, slavni Zlatan Ibrahimović ispričao novinaru, lovcu na zvijezde, u prve dvije sedmice je prodata u pola miliona primjeraka i tu nije kraj.

 

Na jednoj strani imate usamljenu Merhunisu Kantardžić koja uporno umješanim životnim bojama pokušava ofarbati svoje nebo, na drugoj strani imate milione onih koji bi htjeli preskočiti svoj život i postati dječak iz predgrađa Malmea koji šutajući loptu zarađuje milione. Ili još pogubnije te knjige, tu iluziju im na poklon donose roditelji i predaju u mimohodu u hodniku stana iz kog ponovo svako odlazi u svoju sobu, svoje odvojene živote. Neka „Farbanje neba“ bude moj krik po uzoru na onaj Edwarda Munka. Dijete ne treba iluziju o nekom drugom, ono treba našu ljubav, znanje i vrijeme da se sa njim bavimo, bavimo sobom.

 

BH M: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju.''
''Hvala vam puno na svemu što ste me naučili.'' Ovakvu, nadasve, toplu poruku ispisao je čovjek koji se u bh. književnosti duboko ukopao, kao i bh. narod koji se, nažalost, još dublje (samo)zakopao. Zahvalu mladosti može ispisati samo neko ko je u sebi, bez obzira na bore koje su vjetrovi života ucrtali, ostao mlad i maštovit, radoznao i voljan da uči, uči i samo uči... Možemo li se probuditi iz snova o zrelosti i shvatiti da se čitav život dozrijeva, jer sve što je dozrelo odavno je ubrano. Možemo li uopće računati na sebe ovakve, po tvrdnjama drugih, svakakve, imamo li hrabrosti da se konačno suočimo sa sobom i tako olakšamo pristup drugih sebi i sebe drugima?

Kadrić: Cijeli život je velika škola u koju svakodnevno iznova ulazimo. Oni koji to zaborave i prekinu, imaju razloga da budu tužni jer će brzo doći vrijeme kad više neće razumjeti svijet u kom žive, koji se munjevito mijenja, ali možda nije ni u tome poenta, neće imati privilegiju da ga i sami mijenjaju već će to prepustiti onim sa lošim namjerama. Uvijek sam se čudom čudio onima koji nauče nekoliko molitvi na tuđem jeziku koji ne razumiju i sa tim „znanjem“ pokušavaju odživjeti cijeli život. Čudio sam se i onima koji su fakultete završili i na njih se desetine godina kasnije pozivali iako je za njih fakultetska diploma bila i kraj školovanja, život im kretao drugim pragmatičnim putevima.

 

U svoje ovozemaljsko unošenje energije u tijelo, naprosto ćemo morati u jelovnik ugraditi i duhovnu hranu, bez nje gubimo obilježja misaonih bića što nas razlikuje od ostalog živog svijeta. Bez duhovne hrane smo osuđeni da odživljavamo živote po nagonima: use, nase i podase. To bi nas vratilo daleko, daleko u pra(h)istoriju.

BH M: Ako smo eglen počeli s vicom, hajmo, prijatelju Ševko, da ga završimo sa dvicom, dva aforizma. (Aforizam, kao književna forma (podvrsta) je (ukoliko jest aforizam) najmanja forma s najvećim radijusom kretanja i neogranićenosti):

* Sve su nam oteli, osim poštenja i pameti, jer to njima nit' treba nit' ga mi imamo.

* Najviše čuvenih vidovnjaka ima među slijepcima. (H.Dž)

 

Kadrić: Aforizmi su divna forma sažimanja stvarnosti u poruku koja se pamti. Ova dva neću komentarisati neka ih čitaoci prihvate kako hoće, pridodaću još jedan koji odslikava priču kroz koju smo prošli: „U kraljevstvu slijepih, jednooki ljudi postaju kraljevi“, bojim se da je to slika svijeta u koji idemo, sve je manje mudrih ljudi, vizionara sa uticajem i hrabrošću da kažu da nam ne vrijedi trčati jer smo na pogrešnom putu.

 

Hvala Ti na odvojenom vremenu, temi koja nas je trebala obojicu, svakog na svoj način. Hvala i onima koji su idući kroz tekst i dovlen (do ovdje)  došli.

 

Poštovani prijatelju, Ševko! Hvala i Tebi za sve knjige; a pogotovo za ''Farbanje neba,'' hvala ti za eglen, hvala ti što si uz Topalovića, Arnautovića, Dželića, Lukića, Velagičku, Zubčevičku, Đokićku, Gegaj... moj favorit, jer kad me ljudi pogledaju s nekim poštovanjem uvijek je moguće da je to maska, ali kad me, pri pomenu tvog Časnog imena, pa i ostalih, pogledaju prezrivo i zlokobno znam da je to to i da ima nade za Bosnu i Hercegovinu pa tek tad za sve njene privjeske.

 

 

Knjigu "Knjiga u ruci ruka na knjizi", Ševka Kadriča, također ćemo vam predstaviti uz pomoć recenzije:

"Knjiga u ruci ruka na knjizi", autora Ševka Kadrića zbirka je dvadesetak odabranih tekstova, koji su prijašnjih godina objavljivani u dnevnim listovima "Oslobođenje", "Stockholm fria" i na portalu www.vijesti.nl. Neki od njih su : Satanizacija islama, Svojatanje bogumila, Ekonomija i nacionalizam, Nikola Tesla - genije dobrote, Ekonomija i nacionalizam, Prodavači magle, Svojatanje bogumila, Ko će sutra čitati bosanske pisce...

U prilogu knjige su i intervju-i s autorom objavljeni u nekoliko novina i portala. Između ostalih i "Sarajevo čeka sudbina Vukovara", "Žrtvovanje naroda", "Eglen u hladovini stećaka".

Čitajući tekstove i intervjue postaje nam sve jasnije da autor tekstova Ševko Kadrić nije sasvim običan književnik čiji se život sastoji samo od pisanja, objavljivanja i promocija knjiga. Naime osim što je književnik, slikar, planinar, ekolog, Ševko je i društveno angažirana osoba čije spisateljsko iskustvo, poimanje svijeta oko sebe i jasno uočavanje nedostataka ili anomalija društva u kojem živimo djeluje i iznenađujuće i uzbudljivo i zanimljivo.

Ono što političari, tajkuni, korporacije ili običan narod ne vide ili ne žele vidjeti Ševko vidi i opisuje gotovo kristalno jasno. I ne samo to. Tražeći pouku ili možda i rješenje za uočene anomalije on se vrača u daleku povijest. U vrijeme Bogumila, Martina Lutera, Nikole Tesle i svih drugih koji su vlastiti narod zadužili ljudskošću i humanošću, a ne sebičnošću, morbidnom željom za zaradom, mržnjom i sukobima.

I zbog toga vjerujem da će svatko od vas čitajući knjigu "Knjiga u ruci ruka na knjizi", u jednom trenutku shvatiti da osobe poput Ševka jednostavno moraju postojati. Ne samo da bi nas upozorile i podsjetile, nego i da bi u svima nama probudile ponekad jedva tinjajuću iskru ljudskosti, humanosti i poštenja.

Nenad Grbac

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/kadric2.php, te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Knjigu "Knjiga u ruci ruka na knjizi", Ševka Kadriča, također ćemo vam predstaviti uz pomoć recenzije:

"Knjiga u ruci ruka na knjizi", autora Ševka Kadrića zbirka je dvadesetak odabranih tekstova, koji su prijašnjih godina objavljivani u dnevnim listovima "Oslobođenje", "Stockholm fria" i na portalu www.vijesti.nl. Neki od njih su : Satanizacija islama, Svojatanje bogumila, Ekonomija i nacionalizam, Nikola Tesla - genije dobrote, Ekonomija i nacionalizam, Prodavači magle, Svojatanje bogumila, Ko će sutra čitati bosanske pisce...

U prilogu knjige su i intervju-i s autorom objavljeni u nekoliko novina i portala. Između ostalih i "Sarajevo čeka sudbina Vukovara", "Žrtvovanje naroda", "Eglen u hladovini stećaka".

Čitajući tekstove i intervjue postaje nam sve jasnije da autor tekstova Ševko Kadrić nije sasvim običan književnik čiji se život sastoji samo od pisanja, objavljivanja i promocija knjiga. Naime osim što je književnik, slikar, planinar, ekolog, Ševko je i društveno angažirana osoba čije spisateljsko iskustvo, poimanje svijeta oko sebe i jasno uočavanje nedostataka ili anomalija društva u kojem živimo djeluje i iznenađujuće i uzbudljivo i zanimljivo.

Ono što političari, tajkuni, korporacije ili običan narod ne vide ili ne žele vidjeti Ševko vidi i opisuje gotovo kristalno jasno. I ne samo to. Tražeći pouku ili možda i rješenje za uočene anomalije on se vrača u daleku povijest. U vrijeme Bogumila, Martina Lutera, Nikole Tesle i svih drugih koji su vlastiti narod zadužili ljudskošću i humanošću, a ne sebičnošću, morbidnom željom za zaradom, mržnjom i sukobima.

I zbog toga vjerujem da će svatko od vas čitajući knjigu "Knjiga u ruci ruka na knjizi", u jednom trenutku shvatiti da osobe poput Ševka jednostavno moraju postojati. Ne samo da bi nas upozorile i podsjetile, nego i da bi u svima nama probudile ponekad jedva tinjajuću iskru ljudskosti, humanosti i poštenja.

Nenad Grbac

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/kadric2.php, te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.