Bogumil

Š. Kadrić


Samir Mehmedović – Deba

Moram priznati da sam se uvijek divio i čudio maratoncima, zamislite stazu od nekoliko desetina kilometara i na pucanj počinjete trčanje. Nekad su maratonci bili polu bogovi, nacionalni heroji čija su se imena sa strahopoštovanjem vijekovima izgovarala, ova moderna su masovna, pokrivena kamerama n asvakom ćošku, ali biznis otišao još i dalje, pozivom na određeni broj možete svog favorita pratiti u stopu, stalno vam javljaju, evo ga, sad ovdje sad ondje.

Geteborški maraton je treći po važnosti u Švedskoj, staza mu je duga 42 195 m ili nešto duža od 42 kilometra. Dobro ste pročitali kao da trčite od Sarajeva do Visokog pa još malo prema Kaknju. Znam da se nekima već u startu ne trči, pitaju se šta će u Visokom ili ono malo prema Kaknju, ali to zaboravite, na ovom geteborškom maratonu imamo mi i svog junaka nastavnika muzike i zove se Samir Mehmedović Deba. Niste znali? Sad znate.

Štokolski sam propratio prateći Borja iz Varnama, čovjek VH zgrada pola grada ali trči maraton svake godine, zajedno smo trenirali u teretani, družili se čovjek mi sve potanko ispričao. U Helsingborgu se počeo družiti sa šeficom gradske biblioteke, kad i ona udarila na maratonske sihre, pratio sam je dok je trčala po Aziji u vrijeme monsuna. Žena cijeli odmor potrošila na maraton i dobar dio ušteđevine.

Tražio sam ih i na skorašnjem geteborškom maratonu, ali mi prije toga skrenu pažnju poznato ime, drag lik Samir Mehmedović, muzičar iz Bjeljine, nastavnik u švedskoj.

Pratim ga u prolazima, kasnije zovem da čestitam, čovjek istrčao svih 42 kilometra i još nešto. On se čudi mom čuđenju ovo mu osmi maraton, osmo istrčavanje cijele staze. Bravo dugoprugaš iz Bjeljine.

Kaže prvi put je trčao Götebors varvet (pola maratona) 2007 kada je imao 44 godine  a počeo da trenira 2005  a najveći razlog mu je bio problem sa kilažom i naravno zdravstveni razlozi. Tad mi prođe kroz glavu da i danas nosi nadimak, sa kojim više nikakve veze nema, Deba.


Kaže Samir da je 6 puta trčao Göteborgs varvet 2007 -2012 i 2 puta Štokholmski  marathon (2008 i 2009, nudeći priču za svako trčanje, pripreme, probijanje kroz masu do cilja. A masa, ponekad i desetine hiljada. Priprema se cijele godine, održava kondiciju u teretani a pred sam maraton trči gradom, parkovima, pored rijeke, po kiši suncu, nekad sam nekad mu se i supruga Azra pridruži dok nenađe razlog da odustane, teško joj pratiti pravog maratonca, makar joj i suprug bio.


U čemu je ljepota maratonskog trčanja, pitam djeleći radost, puštajući ga da uživa u upravo istrčanoj stazi od 42 kilometra?

”Osjećaj da sam uspio iztrčati 42 kilometra, ja koji se nikada nisam bavio  niti jednim sportom, taj čarobni osjećaj kada sam utrčao u Štokholmski stadion se ne može opisati a u isto vrijeme je nagrada za sve što sam uložio da bih tamo stigao”, govori kao da sad prolazi kroz kapiju stadiona u Štokholmu a publika aplaudira i kralj Gustav lično pozdravlja maratonce.

Čak sam zadovoljan i vremenima, nastavlja poslije onih aplauza koji su mi kroz uši protutnjali,  najbolje vrijeme u Göteborgu sam istrčao za 1h 42 minuta  a u Štokholmu  4h i 10minuta.

Govori dugoprugaš iz Bjeljine ponosan na uspjeh, djeleći radost sa nama, pozivajući na trčanje.

NOMADI
Jagoda Iličić, JU NUB „Derviš Sušić“ Tuzla, 2009.


Jagoda Iličić

Jagoda Iličić, je knjigom „Nomadi“,  spojila dva vremena, dvije sudbine, ali i uknjižila četvorostruku ispovjest onih koji su htjeli i imali šta ispripovjedati uvezani sudbinom progonstva. Upravo to je povezujuća nit i kraljici Katarini Kosači, koja spašavajući glavu i na njoj krunu napušta stolni bosanski grad Bobovac bježeći u Dubrovnik i dalje Italiju, Tinu prognanom novinaru usidrenom u gradu Geteborgu, Odeti profesorici života negdje u Bosni i Janiu, plodu želje na svijet krišom donešenom.

„Svijet je beskrajno mjesto izgubljenima“, počinje pripovjedanje Iličićeva, nagovještavajući temu, „nema dubljeg ni mračnijeg bezdana od praznog naručja majke“, nastavlja slutnjom o izgubljenosti, otrgnutosti koja prati sve na put pokrenute tuđom voljom zlom sudbinom.

U vječitom sudaru odvođenja i vraćanja, vještim perom pisac oslikava ljepotu krajolika od kog su junaci otrgnuti, kom se beskrajno u mislima, ali samo sretni i nogama vraćaju. „Kako je ponosno izgledao Bobovac... poput krune na visokom brdu.... davno nekad vjerovala sam da ništa ne može porušiti njegove bedeme.“ Grad Bobovac, kraljevski grad ovdje poprima simboliku krune, svjetiljke i svjetionika koji poziva, priziva, zove, ali dobija i dimenziju neuništivog, besmrtnog, vječnog duhovnog pribježišta.

Prognanstvo je, na bijelom papiru, riječima oslikano kao vodenim bojama. Čitalac vidi i prepoznaje nesanice koje ga iz mraka zaskaču pitanjima na koja ne umije dati odgovor, vidi mučitelje čije oružje tek pred zoru, sa rađanjem sunca na istoku izgubi nešto na snazi.

U novoj sredini, na običaje i navike ne naviknut, „nomad“ se čudi strancima i njihovim licima okrenutim prema suncu, što piju vodu samoga života, u njegovim krajevima ljudi se suncu i nebu okreću prizivajući kišu.
I ponovo slika do bola poznata u dušama povremenih povratnika iz „tuđine“ u novu „tuđinu“: „Čim prođemo granicu, postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz tame utrobe uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja. .. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji... previše!“

O upućenosti prognanih, jednih na druge u tom dalekom i podosta tuđem svijetu zabilježiće u priči riječima: “Kada me zaboli mali ožiljak u duši tada moram pronaći nekoga ko je dijelio samnom vrijeme tada, ko zna o čemu govorim, neko ko razumije „žutu minutu“ mog srca.“

O ranama koje u prognanim progon ostavlja napisaće besmrtnu rečenicu u kojoj i ranu i cik stakla čujem: „Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče.“

Na ovom mjestu neću, niti želim zapis „Nomadi“ prepričavati, ali ću reći da je on tek skica, sjajna za portret prognanih, od doma otrgnutih, priča koja traži doradu, sadržaj koji čeka na pisca da mu se iznova vrati i dovrši tamo gdje je stao, na pola puta ili tek trećini. To niko bolje, ljepše, pitkije ne može učiniti od sama autora, Jagode Iličić.

Čitaocu preporučujem pjesme i prozu darovite spisateljice a njoj preporučujem strpljenje i istrajno upredanje započetih niti do jeleka koji se može nositi i sa kojim se možemo ponositi.

U divnom gradu Helsingborgu i danu proljetnim cvijećem umivenim, na dvadestom okupljanju Fočaka po Skandinaviji razasutih, okupilo se stotinjak onih što su za radost druženja taj dan bili spremni.

Gledam kako sali prilaze puni strepnje i nevjerice, vodeći djecu ili djecu svoje djece. A onda vrisak, stisak ili pošalica koju čekaju baš ovdje da bace, kažu a da je onaj što sluša razumije. „Život nam je u slike pretočen a zavičaj u sjećanja, okupljanje budi na oboje“, poručila skupu doktorica Asima Pilav što nije mogla doći da skup pozdravi, unuka Nađa za nju buket cvijeća od srca Fočaka primila. „Okupljamo se da bi se radovali, da nam djeca upamte da smo i mi svoje ulice i mahale imali i u njima radosti na pretek“, slušam Feku Pendeka kako govori u mikrofon otvarajući  skup, želeći dobrodošlicu ovim što su došli i onima što se gradu primiču.

A došli su iz Borasa, Vexjo, Geteborga, Malmea, Danske... Muftići, Pendeci, Pilavi, Šube, Pejkušići, Kafedžići, Kore, Smajkani, Smajovići, Pišme...

Djevojke i momci iz BiH kluba 94, nam bosanska kola u nošnjama odigrali da nas na Bosnu i igru podsjete.



Mido Hadžiahmetović nas sa gitarom kroz grad i Hadu lično pjesmom vodio, publika ko nekad na terasi hotela „Zelengora“ ili u Ludom konju, sve pjesme sa njim pjevala.
„Sevap je ljude okupiti, da načas i vrijeme i daljinu zaborave“, šapće mi Bija Koro brišući suzu izdajicu što je za pjesmom krenula.

Mikrofon su nešto kasnije u ruke uzimale i Amela, Lejla, Aziz, ali i nezamjenjivi Sejo Bosno i Fiko Velić koji su dušom, pjesmom i muzikom sjelo vodili.

Mene zapalo da zdravicu uz čašu govorim i evo je, ne samo Fočacima već svima od zavičaja otrgnutim.


DVADESET GODINA OD DOMA OTKINUTI

Vrijedi li brojati u nizu godine,
što promiču i mimo brojanja?
Vrijedi li prizivati prošlost u sjećanja
i bacati niz rijeku cvjetove,
obilaziti humke po gori razasute?
Vrijedi li domu zvati prognane
i paliti vatre davno ugašene?
Vrijedi.
Godine su koraci u vremenu,
trag što govori odakle smo i kuda nam treba.
Prizivanje prošlosti ima smisla ako je svjetiljka
što svjetli na putu kojim hodimo,
ako je veza između dva vremena, dvije generacije,
stablo što spaja korjenje sa cvijećem tek procvalim.
Voda je simbol života, nama sa Une, Vrbasa, Bosne i Drine i više od toga,
u mislima i izdaljine u njih zagazimo,
ali cvijeće,  o dušo moja...
Cvijeće ponese dio duše u vodu duboku, i čistu i bistru
u kojoj se na hiljade duša u vječnosti sreće.
I ovo susretanje, dvadeset godina poslije,
i ovo gaženje u vodu duboku, spuštanje cvijeća u njene brzake,
je sjećanje na ulice kojim smo hodili, ljude sa kojim smo se oljuđivali,
dio života iz kog smo ponikli, izrasli i u svijet krenuli.
I ovaj susret, i svaki koji na nas čeka je vatra na kojoj se grijemo,
plamenom grada nama najdražeg,
što slavi život a ne umiranje.

Živjeli  Bosanci pa gdje da ste!

Ševko Kadrić
Helsingborg  12 maj 2012

U emisiji "Vatreni toranj" profesor Ševko Kadrić

Ovaj svijet smo pozajmili od onih koji tek dolaze.

a. Sredstva rata odmah preusmjeriti u pravcu sredstava za spas planete Zemlje.
b. Na čela država dovesti ženu potpomognutu snažnim mirovnim i ekološkim lobijima.
c. Svijetom gospodariti Svjetskim Parlamentom u zamjenu za UN.

Početak 2007 godine obilježilo je znanstveno dijagnosticiranje zdravstvenog stanja planete Zemlje, dijagnoza je uspostavljena, Zemlja je bolesna. Uzročnik bolesti je čovjek, tačnije muškarac.

Nekoliko mjeseci iza toga (sredina aprila) uslijedila su još dva saopštenja za javnost o istoj bolesti, jedno je stiglo iz Melburna sa međunarodne konferencije o tehnologijama a drugo iz Brisela i sjedišta EU. I jedan i drugi skup su ranije imali utvrđen dnevni red bavljenja tehnologijama odnosno stanjem odnosa u međunarodnoj zajednici da bi na samim skupovima sve bilo svedeno na jedno pitanje: Stanje bolesti planete zemlje. Ovdje se otišlo još korak dalje, ponovljeno je da je Zemlja bolesna ali je konstatovano da je stanje bolesti akutno.

Da bi mogli da se bavimo adekvatnim liječničkim zahvatima neophodno je pozabaviti se prvo samim uzročnikom. Uzročnik je, kao što je već rečeno, sam čovjek tačnije muškarac. Kako u ljudskoj (h)istoriji žena nije imala značajniju ulogu u kreiranju društva sve do početka dvadesetog vijeka, to ćemo kao uzročnika, ipak, morati označiti muškarca, ovdje se odgovornost naprosto ne može dijeliti. Muškarca kao ratnika, cijela (h)istorija i jeste historija ratova, ratnika i (h)istorija muškarca.

To je onaj muškarac što je ”u ime Boga i crkve” spalio oko pet miliona žena, izvršio elitocid nad evropskom elitom optužujući je za bogohulstvo (herezu), onaj što je ”u ime islama” mačem pokorio pola svijeta, onaj što je ”u ime komunizma” pobio desetine miliona komunista, onaj što i danas ”u ime demokratije” osvaja svijet ostavljajući za sobom krv i pepeo, zagađujući i onako zagađenu planetu.

To je onaj muškarac što je industrijalizirao ovaj svijet, promovirao princip kapitalističke nezajažljive utrke za materijalnim bogatstvom, onaj što je promovirao princip po kom nije neophodno biti mlad, lijep, pametan ali je važno imati novac za koji je sve to moguće kupiti.

Evo jednog od mogućih scenarija onog pretkazanja sa početka priče uknjiženog u jedno neobično istraživanje obavljeno prije dvije godine na Sveučilištu u Leedsu, a koje je pokazalo kako će uslijed klimatskih promjena četvrtina kopnenih životinja i biljaka doći do ruba istrebljenja 2050. godine. Istraživanje predviđa da će u najgoroj varijanti, polovica životinja i biljaka izumrijeti.

Vođa projekta Chris Tomas naglašava blaži scenario samo ukoliko se, imperativno zaustave klimatske promjene. Jedno drugo istraživanje provedeno u Trstu (Abdus Salam International Centre for Theoretical Physics) govori se o povećanju poplava na Mediteranu, o više snijega u sjeveroistočnoj Evropi, o neuobičajenim vremenskim prilikama u Sjevernoj Americi. Istraživanje navodi najekstremnije promjene ipak u Mediteranu i u Evropi. Oba istraživanja u svojim porukama još uvjek ostavljaju nade da je najgori scenarij još uvijek moguće spriječiti.

Naučnik James Lovelock izdvaja svoje mišljenje smatrajući da čovjek sa mjerama o zaštiti životne sredine usvojenim u Kyotu i Montrealu kasni za najmanje pedeset do stotinu godina i da je samim tim dosta toga prekasno. (Na žalost ni te mjere još uvijek nisu potpisane od najvećeg zagađivača od USA.)

Ono što ni jedno od ovih istraživanja ne prognozira to je mogući scenario novih ratova uzrokovanih klimatskim promjenama i nužnom seobom naroda. Takvi ratovi su naprosto neminovnost bude li muškarac, ratnik, nastojao razriješiti stanje klimatskih promjena koje je sam izazvao. Po tom scenariju rat u Iraku bi mogao biti jedan od posljednjih kapitalističkih ratova, vođen nezajažljivom kapitalističkom pohlepom za profitom.

I evo nas kod onoga što je još uvijek moguće učiniti, ukoliko je dijagnoza pravilno postavljena a uzročnik bolesti razotkriven.

a. Sredstva rata odmah preusmjeriti u pravcu sredstava za spas planete Zemlje.
b. Na čela država dovesti ženu potpomognutu snažnim mirovnim i ekološkim lobijima.
c. Svijetom gospodariti Svjetskim Parlamentom u zamjenu za UN.

Ako je suditi po procesima koji se burno odigravaju u Švedskoj, Francuskoj i Americi uskoro je na čelu tih država očekivati upravo ženu kao jedinu nadu za spas bolesne Planete ali i života na njoj, za spas oboljelih društava obilježenih muškom nezajažljivošću.

Za uspomenu, diplome za najbolji prevod i najbolje predstavljanje pisaca


U Sarajevu je od 18 - 23 aprila održan Sajam knjiga i učila a na njemu su se po osmi put okupili i Bosanski pisci po svijetu razasuti. Ovaj, više nego bilo koji drugi sajam je pokazao sav raskoš nastupa odgromne kulturološke snage koju ovaj prostordobija sa ljudima od knjige koji, sticajem nama poznatih razloga, žive daleko od Bosne. Oko desetak knjiga svjetskih autora donešeno je na ovaj sajam prevedenih na naš jezik, oplemenjivajući i prostor ali i dajući krila tim autorima da sa nama dolete i do Balkana.

Goran Sarić iz Holandije je donio, ali lino doveo Geert Maka i njegovu svjetski poznatu knjigu "U Evropi", Moja malenkost sa onima koji su u prevodu u zadnji čas pripomogli (i hvala im) dovela je senzaciju i najprodavaniju knjigu sajma, "Ja sam Zlatan Ibrahimović", Osman Arnautović je preveo Marc Levyia i njegov roman "Eh, kad bi to bila istina". Bilo je još prevoda i sa drugih jezka i drugih pisaca, ali i sa našeg jezika na druge, kojima ovdje više mjesta nećemo dati, ali hoćemo dvjelam publikacijama koje su u korice knjige sabrale, skupile književnike i njihova djela. Jedna je ponovljena i dopunjena publikacija: "KO je ko u BiH dijaspori - pisci" a druga zbirka pripovjetki "Vrijeme protiče otključano". Prvu je priredilo i objavilo MInistarstvo za ljudska prava i izbjeglice u koju je skupilo 178 onih koji su ovom ministarstvu poslali svoje prezentacije o književnom stvaralaštvu. Čitam imena: Midhat Ajanović, Tanja Aličković, Mustafa Cico Arnautović, Osman Arnautović....Vinko Grubišić, Ante Matić, Enes Topalović, Zlatko Lukić, Igor Divković.... i tako sve dobroja gore spomenutog.

Vrijedni Osman Arnautović je po drugi put,priredio zbirku pripovjetki bosanskih pisaca i u nju uknjižio 39 pripovjetki Arifa Ključanina, Edina Sarača, Zlatka Lukića, Safete Obhođaš, Velje Bosnića, Idriza Saltagića, Asime Ćosić Smajić, Linije Pavlović-Grgić, Denisa Dželića, Loris Gutić....

Od onih koji su se na Sajmu prestavili novim djelima idimo redoslijedom: Hadina Tahirović - Sijerčić sa roman "Rom ko grom", dječiji pjesnici sa knjigom izabrane poezije, Šimo Ešić, Ismet Bekrić, Rajko Joličić, Jagoda Iličić, Šefik Husagić. Asima Smajić - Ćosić iz Francuske se predstavila sa knjigom "Oči od kristala", Denis Dželić iz Danske sa romanom "Astralni letovi", Edhem Trako iz Norveške sa romanom "Svjetlo povratka", malenkost potpisanog je po prvi put na sajmu promovirala roman "Farbanje neba", Predrag Finci sa knjigom "Osobno kao tekst", Vladimir Pištalo je predstavio knjigu "Tesla,portret među maskama" u prevodu na češki jezik. Valerija Škrinjar - Tvrz je predstavila zbirku poezije "Bliskosti/iskanje blizine", Zlatko Lukić iz Hrvatske je predstavio novu knjigu pripovjetki "Izgubljen ageneracija", Safeta Osmičić iz Holandije zbirku poezije "Samačka soba u velegradu", Saima Višić iz Švicarske knjigu "Tuđinci", Ismet Bekrić je sa ekipom saradnika predstavio 14-ti broj Banjalučkih žubora, ali knjige Banjalučanina Sadika Beglerovića "Čaršija u Gornjem Šeheru" i Mehmeda Hadžiavdaka "Banjalučki golubovi", Rifet i Nerma Bahrijagić i Alma Omeragić su sa engleskogpreveli i predstavili knjigu "Svjetska politička nauka neubijanja", "Preporod" iz Hrvatske je predstavio sjajnu zagubljenu knjigu srpskog komediografa Branislava Nušića "Ramazanske večeri", knjigu Filipa Mursel Begovića "Izbor iz mlađeg bošnjačkog pjesništva", "Multimonolog" Senada Nanića, "Vtoglavica duše" Esada Jogića te su promovirani časopisi "Behar" i "Jurnal", Milena Letić, Zeničanka iz Novog Sada se predstavila romanom "A kozna kosmo mi?" Vezuv Bašić iz Danske je predstavio knjige "Izbjeglička soba" i "U predvorju smrti", Midhat Hodžić iz SDA-a se predstavio sa knjigom "Jedna mala noćna (banjalučka) muzika, a Svebor Delić iz Holandije sa poezijom "Buket srcoruža za Melidu".

Na kraju ovog javljanja nije moguće prikačiti sve ono što se dešavalo između promocija, dogovaranje, druženje, duhovno oplemenjivanje koje će se između dva sajma pretočiti u trag, paponovo promovirati nekom prigodom, nekim okupljanjem. Spas naših razasutih duša, ovogprostora pa i svijeta u cjelini, čini mi se da je upravo u tome, knjizi i istini u njoj zaključanoj koju treba otključavati, čitati.

Uz srdačan pozrdav iz Sarajeva

Sajamske promocije 22 aprila 2012. Goran Sarić (Konjičanin) privremeno nastanjen u Holandiji, je z aovaj sajam knjige u Sarajevu preveo Geerta Maka (Geert Mak) i knjigu "U Evropi". Evo ih na promociji a detalje o knjiyi ionom što je u njoj ćemo prirediti neki drugi put.



Goran Samardžić jedan od vlasnika IK Buybook predstavio je novo izdanje romana Ševke Kadrića (Ševko Kadrić) "Zaljubljen u sunce. Prvo je davno rasprodano, Buybook je na godišnjicu rođenja slikara Lazara Drljače priredio novo koje je od juče krenulo put svojih čitalaca.



Sjajni Osman Arnautović je i za ovaj Sajam u Sarajevu koricama knjige ogrnuo zbirku pripovjetki bosanskih  pisaca po svijetu razasutih. Njega nije bilo daje zajedno promoviramo,ali nas jeste.



Sajamska druženja prijatelja, Kadrić i Nura Bazdulj.



A u veče direktno u programu TV Hayat

To šta se sve piscu desi u Sarajevu na sajmu knjige u jednom danu, ne mogu vam prepričati, nešto zbog ograničenje vremena a nešto prostora. Evo dva isječka sa dvije promocije, Jedna je predstavljanje Edhema Traka iz Norveške i njegovog novog romana iz kunovske epopeje i malenkosti potpisanog sa knjigom "Farbanje neba". Publiku, novinare nadodajte sami.



Jagoda, Edhem Trako, Ševko Kadrić



Enes Bećirbašić, Ruzmira Tihić, Ševko Kadrić, Hedina Sijerčić i Denis Dželić

Druga promocija je posvećena publikaciji "Koje ko u BiH dijaspori - pisci".

Na 222stranice predstavljeno je 188 pisaca po svijetu razasutih koji pišu inspirisani Bosnom ili pišu Bosnom kao zavičajem.
O knjizi će još biti riječ ovdje je samo spominjemo kao sliku i događaj.




Događaj Sajma knjiga i učila u Sarajevu ove godine je svakako knjiga "Ja sam Zlatan Ibrahimović"
Evo nas svo troje i Zlatana i mene i knjige.

Novo izdanje romana o slikaru koji je pobjegao od buke velegrada i popeo se na obronke Prenja slikajući igru svjetla i sijena, promišljajući o životu. Promocija na Sajmu knjige u Sarajevu 18-24 aprila 2012


Ramo Kolar, Oslobođenje, 2008.

Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...

Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.

Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.

I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».

Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.

U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.

Zaljubljen u sunce

Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19

Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.

IN MEMORIA



Emin Mehmedović 1930 - 2012



Dragi naš oče, deda, prijatelju Emine.

Od ovog mjesta na kom stavljamo biljeg na jedan put, spomen na uspravno hodanje, valja nam otići malo dalje, 82 koraka u daljinu, tamo odakle si krenuo, odakle smo i mi krenuli sa tobom.  Drugi su zabilježili da si plod ljubavi Sulejmana i Hasibe, drugo dijete od njih desetoro koje su na svijet donijeli.

Zabilježili su i to da ti je teret porodice prerano na leđa pao, kad ti je otac tuđom željom, zlom sudbinom otišao vojevati. Bio je Titov partizan i borac protiv zla fašizma, a ti staratelj porodice, najstarije muško dijete kod Mehmedovića.

Pamtimo tvoja kazivanja po kojima si krenuo na bravarski zanat a onda ideologijom proletera otišao očevim stopama.

Graditeljski zanos te je vodio prema izgradnji porušene nam domovine, prugama i Varešu gdje si sreo majku Šemsu, tvoju ljubav a našu majku, nenu (baku). Nije ovo ni virjeme ni prilika da se te ljubavi previše sjećamo, ali vam hvala na svakom metru izgrađene pruge Beograd - Niš i svakom plamičku ljubavi koja je između vas planula te 1952 godine a iz nje izrasli mi, budući Mehmedovići.  

Pričao si nam o 1963. godini kad ste se vratili u Bijeljinu gdje si počeo raditi kao radnik u fabrici savitljivih cijevi. Ti savijao cijevi, mama gnijezdila gnijezdo u kom smo i mi na svijet došli, Esad i Samir u duši savijeni u ljubavi na svijet donešeni.  Hvala vam oboma i na ljubavi i na gnijezdu u kojima smo imali šta smo trebali, ljubavi i pažnje koja je od djece ljude pravila.

Sa radošću si nam pričao, nešto se i sami sjećamo o sindikatu i tome kao si aktivan i važan bio, čak najvažniji u cijelom gradu, kako si se borio da svi ljudi u opštini dobiju struju, vodu, krov nad glavom. Pamtimo sa kojom si strašću podizao fudbalski i košarkaški klub "Radnik", kako si od nas pravio fudbalere, košarkaše. Da si se ti pitao cijeli grad bi za  loptom trčao, gradeći grad sretnih ljudi u igru zaljubljenih.


Nisu te pitali, malo koga su tad u Bijljini 1992. godine pitali, kad smo morali da idemo, naš grad ostavimo drugima. Bio si sretan da se tvojim najbližim nije dogodilo ono za čim bi tugovao.

I ovdje, daleko do rodnog grada, rodne Bosne govorio si nam u ljudima i ne ljudima, o dobru i zlu. Taj glas, dobrog duha koji poziva na ljubav nosićemo u sjećanju dok postojimo, tvou pjesmu upredenu u merak i sevedah ćemo nositi kao opomenu i oporuku, da slavimo život u životu radost u radlsti ljubav.

Dragi naš oče, deda Emine, ponosni smo da smo te imali, da si nas imao, da smo dobar dio životnog puta koračali zajedno, dostojanstveno, ponosno, slaveći ljubav i život.

Počivaj u miru, dobri čovječe Emine Mehmedoviću.

Carl Bildt and the Hot Pilaff
by Interview with Stefan Dedijer

 

The former Swedish prime minister and subsequently international High Representative in Bosnia, Carl Bildt, has just published a book The Aim is Peace dealing with his mission in Bosnia. You say you have read every word of it, so what is your opinion?

The Swedish and international media have paid considerable attention to Carl Bildt's book and his experience in Bosnia. Bildt's own party has given the book maximum publicity, and Sid Svenska, for example, writes that Bildt's experience in Bosnia will be used by the party to regain power in Sweden. It is for this reason, in particular, that I want to stress that Bildt's experience in Bosnia has been damaging not only for the peoples and states of former Yugoslavia, but also for Sweden and the Swedes and for European and world politics. Three days after he assumed his duties in Bosnia-Herzegovina in 1995, Carl Bildt told the world that he was open to all information and ideas regarding the best solution for Bosnia and the former Yugoslavia; he even suggested communicating with him by way of the Internet. However, just one day later he already KNEW what was happening in Bosnia, so was able to inform the world that what we were dealing with was a 'civil war'.

According to Carl Bildt it was not a matter of aggression by Milosevic, Karadzic, Krajisnik, Mladic and all the others who were involved in the attempt to destroy Bosnia, but a civil war. Bildt was simply repeating what British premier John Major, British ministers Douglas Hurd and Malcolm Rifkind, British officers like General Rose and other British representatives had been saying from the start. I heard Major telling this to the Swedish television viewers in 1991, during his visit to Sweden and then prime minister Carl Bildt. I wrote at the time to Dagens Nyheter insisting that Milosevic was planning to attack all the other peoples in former Yugoslavia and that he should be stopped. Carl Bildt nowhere mentions in his book the Yugoslavia of 1918-41 and the fact that this first Yugoslavia was under occupation by the Serbian monarchy. Already in June 1928, when the brothers Radic as representatives of the Croat people were assassinated in the Yugoslav Assembly, my mother Milica who was born in Gradacac in Bosnia told us: 'Children, this is the end of Yugoslavia. Alexander has murdered the Croats' representatives.' A deputy in that same assembly was Ante Pavelic, who witnessed the crime and who then turned to Italy and Germany in search of support for his Ustasha movement. We all know about the Ustasha crimes and I do not wish in any way to minimize the crimes and genocide committed by the Ustashe, but the assassination of the brothers Radic organized by King Alexander had a direct bearing upon the emergence of a person like Pavelic. There is not a word of this in Carl Bildt's book.

 

My father was a supporter of Greater Serbia and even drew tho e very first map of it, which he published in a booklet about Dalmatia in 1915. On that map Greater Serbia was larger than Yugoslavia. I told him: 'Father, the idea of Greater Serbia is the graveyard of the Serb people.' Already in 1911 the secret Serbian organization The Black Hand, which in 1914 was to organize the assassination of the Austro-Hungarian Crown Prince Ferdinand, stated in its constitution that Greater Serbia should include all South Slav lands. This is the idea which Milosevic adopted as his political plan. In 1980, in his ssnovel The Sinner, Dobrica Âosic wrote that all Serbs should live in the same state; he was echoing Adolf Hitler, who likewise insisted that all Germans should live in the same state. Later on he echoed Mussolini with his pronouncement that the Serbs always lose in peace what they have gained in war. Carl Bildt's mission in Bosnia did not have the task of halting the aggression and establishing peace, which was in the interest of all the peoples of former Yugoslavia, but simply that of pursuing the interests of the European great powers. Hence, the appeasement of Milosevic and the promise that, although he would not get Greater Serbia properly speaking, he would still get a larger one. The price of this attempted enlargement we know full well, and the Serb people will remember it for a long time to come. Milovan Djilas wrote to me before his death: 'The Serb people will be paying the price for what Milosevic has done for the next hundred years.'

 

Milosevic's Greater Serbia story has not ended, though. It seems right now that he has returned to his point of departure: Kosovo. How do you see the situation in Kosovo today?

In 1913 Dimitrije Tucovic expressed horror in his book [Srbija i Arbanija] at the way the Serbian army had treated the Albanian population in Kosovo and on their way through Albania in 1912. The troops did what they did under the spell of the myth of Kosovo as a Serb place of martyrdom and holy place, and invoking the authority of Njegos's Mountain Wreath. Some sixty years later Milosevic announced his Greater Serbia programme in that same Kosovo, under the Serbian flag and with the slogan: 'All Serbs in the Same State'. After all that he has done in Slovenia, Croatia and Bosnia, Milosevic has now fallen back on Kosovo with his police and their truncheons. The problem is that over 90% of the Kosovo population is Albanian, so that Kosovo is Albanian. This is the basis on which Serbian policy should be built: how a democracy should be built in Serbia and in Kosovo, in which national and religious identity should not play the kind of role which it is now being given in Serbia. The Serbian Orthodox patriarch Paul has condemned the brutality of Milosevic's police against demonstrators in Pristina and that is good; but the problem is that his church has supported the Greater Serbia project throughout. The Serbian Orthodox Church should condemn the Kosovo myth, recognize the Macedonian Orthodox Church and advocate religious tolerance as the Pope does in the Vatican. We Bosnians know the folk saying: 'Do what the priests and hodzas say, but don't do what they do.'

 

Seselj is the man who won most votes in the 'invalid' elections in Serbia. Does this mean that Serbia now belongs to Seselj, or does Seselj belong to Milosevic?

I have already said that the Serbs will not recover for the next hundred years from what Milosevic has done. Their standard of living today is that of Ethiopia, while in Tito's day it was on a par with that of Greece. You have seen how the choice in Serbia today has been reduced to one between Milosevic, Seselj and Draskovic. Milosevic is a fascist and I have tried to warn the international public of this. I wrote to the US president: 'He is a fascist, and if you do not stop him we shall in the next decade have dozens of Milosevic's all round the world acting to destabilize it.' The extent of Seselj's power is what Milosevic has given him. When Milosevic decides that it is better for Seselj to go to The Hague than for himself to lose power, then Seselj will be sent to The Hague. Draskovic is a fool who has been riding on the back of the idea of Greater Serbia, the memory of Draza Mihajlovic and so on.

 

I have been with my wife and sons to Foca and Visegrad in eastern Bosnia. These were beautiful small towns in which the Muslim population was in a majority. My brother Vladimir Dedijer and Milovan Djilas both told me what they saw in Foca in 1942: dead bodies of innocent men, women and children floating in the river Drina; frozen pools of blood on the bridge at Visegrad, etc. That is what Draza Mihajlovic's hordes did then. Today there are again no Muslims in these towns, only this time they were killed and expelled by Slobodan Milosevic, Radovan Karadzic, Ratko Mladic and the rest of them. Serbia simply has no future unless it has a reckoning with itself. Unless it rids itself of the Kosovo myth, the myth of a Greater Serbia, and politicians like Milosevic, Seselj and Draskovic.

 

The Dayton Accords have opened a new page in Bosnian history: it does not look like a state, but it is not dead either. How do you see Bosnia today and in the future?

Bosnia must be one, as it was during Tito's time. With democratically regulated national and religious rights. To recognize Milosevic, Karadzic, Mladic and who knows whom else as negotiating partners was a fatal political move. Once you sit with them at the negotiating table, all you get are arguments based on how much territory everyone holds. This is what indeed happened: Milosevic, i.e. Karadzic and Mladic, got 49% of Bosnian territory. As for Croatia and its attitude to Bosnia, one must bear several things in mind. The first is that Milosevic launched an aggression against Croatia, and that thanks to Croatia's resistance Tudjman was able to realize an age-old dream of independence. Pavelic did not do that, because he was a mere quisling brought to power by German and Italian tanks. But after every dream there is an awakening. An independent Croatia is not sufficient to itself, it must build a democratic future. Tudjman will not be around for long, and although he exploits the glory of a dream fulfilled, he is not Croatia or the country would disappear along with him. As for the Bosnian Croats, they should become less aggressive and accept Bosnia as their homeland.

 

Is there any New Year's message you would like to send to the Bosnians in Bosnia and those scattered all over the world today?

I believe in Bosnia, but the Bosnians must rely on themselves and build their own, not foreign, lands. The Bosnians are basically good people, though often naive and easily led. I sometimes recall a story about Nasrudin Hodza, which goes as follows. When asked by a grandee to help him calm the populace, which was in a state of high excitement at some meeting, he shouted from within the crowd: 'They're giving away hot pilaff on the other side of the town.' When the mass started to break up and run in that direction, he said to himself: 'Maybe they really are giving away hot pilaff' and started to run himself. After all they have gone through þ and I have in mind here all the nationalities and religions of Bosnia þ they should learn the lesson. Rather than running after the hot pilaff being distributed by those who are pushing them towards a distant past, all the various Majors and Bildts and their like, they should run after themselves and their Bosnia.

 

Stefan Dedijer, now in his eighties, is the younger brother of the late Vladimir Dedijer, biographer of Tito and close friend of Milovan Djilas. After many years living and teaching in Sweden, he now spends much of his time in Dubrovnik. He has been an outspoken opponent of Milosevic's regime and policies from the outset. The present interview was conducted in Sweden on 3 January 1998 by Sevko Kadric.

Imao je četiri godine kad je prvi put dodirnuo tipke harmonike. Muzički pedagog, muzičar koji svira sve instrumente i majstor koji pravi i popravlja harmonike. I u 76. godini, Mehmed Meho Hanušić ne može bez muzike.

"Sve je u životu muzika. Nisam samo ja, nego ja sam sve. Jer, muzika je muzika, tu granica nema," kaže čovjek, 72 godine odan harmonici i muzici. Prvu harmoniku u Semberiju donio je njegov djed Mustafa, negdje iz Mađarske, nakon služenja u austrougarskoj vojsci. Kupljena je od vojnika koji je u ratu izgubio obje ruke. Od tada, u bijeljinskoj porodici Hanušić harmoniku svi sviraju, a ljubav prema muzici porodična je tradicija.

Porodična tradicija

 

"Dijete se rodi, prohoda, progovori i prosvira. Nije bilo učenja, nego svira! To je neko Božije davanje. I svirali su svi." Djed je postao trgovac harmonikama, a njegov sin Hasan počeo je popravljati, ali i praviti harmonike, uz pomoć svoje djece koja su odrastala uz muziku.

"I sestra Azika je radila. Ona je bila zadužena za mjehove, ja sam pravio bas mehanike, automate, a brat Mujo je tonove čistio i klavijature pravio."

Mehmed Hanušić kaže da je otac bio dobar, ali i strog majstor. Učio ih je da nema nerješivih problema.

"Slušaj ti, kaže, pametnjakoviću. Jel' tu harmoniku napravio čovjek il' je međed? Rekoh, čovjek. Pa šta si ti? Napravi to, neću da znam. I on ode. Nema, ima da napraviš ili dubi na glavi."

 

Solista Radio Tuzle postao je 1954. godine, u vrijeme kada su počinjali pjevati mnogi, kasnije poznati pjevači  Zekerijah Đezić, Nedžad Salković, Ljiljana Petrović. Ističe tadašnji profesionalan i stručan odnos prema muzici. Ali, sjeća se serenada i zanatlija u gradskom orkestru.

"Ti nisi mogao svirati ako nisi znao da sviraš odlomke iz opera, arije. Onda, muziku rusku, mađarsku, rumunsku, italijansku...i  klasiku. Ako nisi znao svirati, šlagere, džez muziku, ti nisi mogao svirati."

Ljubav i mir penzionerskih dana

 

1960. godine počeo je studirati u Sarajevu. Pamti razgovor sa Stojanom Tomićem, tadašnjim predsjednikom Skupštine opštine Bijeljina.

"Pa znam, rekoh, svirati klarinet, saksofon, džez trubu, harmoniku, bas gitaru, gitaru...Znaš, kaže, frulu? Znam. I tamburu? Znam sve vrste tambura. Imaš li ti napismeno za to? Rekoh, nemam. E zato, marš u Sarajevo i dođi sutra da dobiješ stipendiju!"

 

Nakon završetka studija počinje njegov muzičko-pedagoški rad. Nastavnika Mehu pamte po orkestru od 45 i horu od 200 članova, sa kojima je osvajao brojne nagrade. Supruga Dušanka, sinovi, snahe i unučad, neizostavna muzika, ljubav su i mir njegovih penzionerskih dana. Harmoniku koju je napravio 1960. godine planira da popravi i da joj očisti tonove. Da na njoj zasvira.

"Čovjek, ako je ne osjeti u sebi, ne može je odsvirati nikako. Jer, muzika mora da se svira srcem i mozgom."

Autor: Emir Musli

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić  

Š. Kadrić


Naza Iković
In memoriam



Naza Iković, 1929 - 2012

U Hamstadu je u 83 godini sklopila oči  Naza Iković. Iz šture biografije useljeničkih pisaca u Švedskoj saznajem da je rođena u Bijelom Polju decembra 1929. Godine.  Završila je srednju medicinsku školu, a zatim radila u Rožajama, Peći i Beranama. U Švedsku je došla daleke  1955. godine.

U njenoj  Srebrenoj vodinici sam pročitao da je još 1943. godine ostala siroče… zločine u Sandžaku te godine vam neću prepričavati ovim povodom ali susret i nadasve neizbrisivu ispovjest o Vejsilu hoću.

Sreli smo se u Hamstadu u bosanskom udruženju, pred njom su bile knjige i kafa. Knjige sam dobio na poklon da ponesem a čašicu razgovora da upamtim, napravio i fotografiju koju uz oproštaj od spisateljice i prilažem.
Dan kasnije dok sam se u vozu iz Malmea u Helsingborg vozio naumpadoše mi Nazine knjige. U Srebrenu vodenicu i Vejsila pročitah zagledan u papir, udubljen u misli osluškujući glasove iz  daljine. 

Vejsil je Nazina pripovjetka o ljubavi mlađanog Vejsila i Munibe a onda, kao u drami koju život zna izatkati, srećemo i njenu mlađu sestru Lejlu pa i najmladju. Narodna mudrost kaže, nedaj mi Bože patnje što izdržati mogu, muniba je izdržala i više od onog što je mogla. Voljela Vejsila, ali njega strast nosila. Oženio je iz osvete prema mlađoj sestri, onda oženio i tu mlađu, ona odćutala i jedno i drugo, ali kad je pred majkom im zaprosio i treću najmlađu, tu je lirski drama prerasla u tragediju a Vejsil ostao ležati na šekspirovski ispisanim daskama Nazina kazivanja.

Radost je bilo družiti se i biti suvremenik Naze Iković.

Predstavljanje knjige u Crvenoj dvorani u prostoru biblioteke

U renoviranoj i nadasve modernoj gradskij biblioteci u gradu Borås (Švedska)
sinoć (14 marta), u punoj dvorani posjetilaca, održano je predstavljanje književnika Ševke Kadrića (Ševko Kadrić) a povod je bio roman "Farbanje neba" u švedskoj verziji (Jag vill måla himlen).

Pisca je pozvala šefica odjela za stranu literaturu Ulla-Maija Airola, publici ga je najavila Slavica Branković a poseban kuriozitet u publici je bila nastavnica maternjeg jezika u gimnaziji Jovanka sa desetak svojih učenika koji su u okviru izučavanja jezika kao literaturu imali Kadrićeve priče "Posljednji bosanski bogumil i druge priče" ali i promoviranu "Farbanje neba".

Kdrić j enadahnuto govorio o svom književnom stvaralaštvu, deset romana, dvije zbirke pripovjetki i svakako bogumilima njegovoj nezaobilaznoj temi.

Poseban osvrt je dat ipak problemu nemilosrdnoj tehnokratizaciji društva u kojoj je učenk (dijete) 5-8 sati dnevno direktno pod uticajem tehnoloških pomagala (mobilnog telefona, interneta i TV-a). "Tehnologija i pošiljaoci poruka su zagospodarili odgojnim, vaspitnim i obrazovnim procesom. Mi moramo biti svjesni te činjenice ali i nejnih posljedica. Rodotelji sve manje odgajaju djecu, škole ih sve manje obrazuju i jedni i drugi su se pretvorili u puke čuvare. Za bavljenje omladinom danas, baš kao i puno ranije neophodno je spojiti tri momenta: Dobru volju, znanje i adekvatne (primjerene sadržaje).

Kad je u pitanju sreća nas odraslih, ali i sreća generacije koja dolazi ili je već tu ponovo smo kod tri izazova na kojima ona počiva: zdravlje, znanje i kreativnost," osnovne su poruke i romana "Farbanje neba", ali i njenog autora iskusnog pedagoga, ekologa i romanopisca koji pisanjem, razgovorom nudi i nadu, ali i podučava.

"Hvala biblioteci i njenom rukovodstvu što su me pozvali da govorim o tom čim se bavim. U ovom gradu ima nekoliko hljada Bosanaca, nekoliko bosanskih udruženja, ali eto već dvadeset godina oni pisce niti zovu niti ih trebaju. Možda upravo knjiga Farbanje neba i o tome govori, bjećanju od knjige i sadržaja koji sretno spajaju želju da se bavimo sa mladim ljudima što nije dovoljno, sa znanjem kao neminovnošću i svakako sadržajima interesantnim i mlađim i odraslim koji slave mudrost, kreativnost, život sam", rekao mam je Kadrić u povjernjeu.

Podjelimo radost, u vozu do Borasa, Kadrića je nazvao Damir Uzunović iz IK Buybook i svečano saopštio da je Boniers forlag i zvanično dao ekskluzivna prava na izdavanje knjige "Ja sam Zlatan Ibrahimović", podsjetimo da je upravo Kadrić preveo tu knjigu i poslao je izdavaču prije dva dana.

Ptitiskom na sliku preuzimite knjigu

BRODOLOM

 

 

Narudžba knjige preko interneta danas nije novost, ali ova iz Sjeverne Karoline je postala neobičnost, dovoljna za novu knjigu ili više njih. David Winstone je u prvom javljanju tražio knjigu «Bogumils as inspiration», u drugom kontakt sa autorom. Tako je otpočela priča i druženje koji su u početku trebali da odgovore na jedno jedino pitanje: Koliko ima istine u legendi o velikom bosanskom brodolomu u blizini Sjeverne Karoline daleke 1540. godine? S` vremenom je priča postajala sve zavodljivija a mi sve radoznaliji i istraživanjem ponešeni istraživači.  Da odmah kažem, nismo došli do odgovora na ono pitanje, ali smo zato otvorili na desetine novih. Ako vam je to utjeha, nastavite čitati, ako nije ovdje je kraj.

 

David me je ukratko upoznao sa legendom, ona se od izvora do izvora razlikuje, ali nekoliko detalja se ponavlja, jedan od njih je godina, baš 1540. drugi da su bila dva broda sa izbjeglicama iz Bosne i ono što ga je dovelo u vezu sa knjigom o bogumilima i autorom, jeste podatak da su izbjeglice bili upravo bosanski bogumili. U jednoj od svojih poruka mi je poslao nekoliko verzija legende. Iščitavajući nevoljnu izbjegličku priču uočio sam da se u jednoj od njenih verzija spominje da su brodovi bili dubrovački i da se brodolom desio u blizini nekog ostrva.

Za rekonstrukciju događaja, pod uslovom da se stvarno i desio, trebalo nam je najmanje još nekoliko «sitnih» detalja, naprimjer tačka ukrcavanja i tačka brodoloma, razlozi izbjeglištva i svakako materijalni dokazi kojima bi priču mogli podkrijepiti. Upravo to sam Davidu i napisao, bacajući ideju u internet mrežu, kao kap vode u nepregledno more u blizini Sjevene Karoline u kom je trebalo pronaći i tragove brodova i brodolomnika.

Prošlo je nekoliko dana, u novim porukama sam ugledao jednu «reveal !!!» sa tri uskličnika. Šta li je otkrio, pomislio sam ugledavši poruku i pročitao da je došao do one druge nemile tačke, tačke brodoloma, ostrvo Roanoak. Pisao je dalje da se sprema da ode na istraživački pohod upravo na ostrvo Roanoak. U Google Earth, sam upisao riječ ostrva, globus se zavrtio ali je pokazao neku oblast u Africi. Tražio sam Sjevernu Karolinu i onda se vrtio oko otočja dok nisam pronašao i Roanoak. Izoštravao sam satalitski snimak koliko mi je to dozvoljavano a onda sliku položio na reljef. Ostrvo mi se učinilo kao ajkulin zub duboko u vodenu mehkotu zaboden. Nekad ugriz, nekad spas, pomislo sam radostan uvjeren da je upravo taj zub krije misteriju o brodolomu daleke 1540. godine.

U međuvremenu strast traganja me sve više uzimala sebi, mjesto njihova ukrcavanja smo uzeli sa velikom vjerovatnoćom Dubrovnik, ali smo morali uvezati još nekoliko razloga: Prvi od koga i zašto su bježali? Drugi zašto baš Amerika, ako su uopšte znali da postoji?

David mi je uskoro poslao poruku u kojoj stoji da su već od 1494. dubrovački trgovački brodovi plovili u Ameriku, prvo u izviđanje i osvajanje a onda i naseljavanje Novog Svijeta, kako se Americi tada tepalo. Istina stoji da je riječ o Latinskoj Americi, što ne mijenja suštinu. Vjerovatnoća postaje veća, pomislio sam čitajući i podatke o 35 brodova i 5000 dubrovačkih mornara koji su služili u španjolskoj pomorskoj floti.  Tako smo popunili još jednu od praznina, onu o mogućem mjestu ukrcavanja i brodovlasniku.

Listajući knjige podsjećao sam se onoga o čemu sam pisao i u onoj knjizi koju sam Davidu već poslao. Poslije podjele kršćanstva 1050. godine oba njegova krila, i zapadno, i istočno, su već do tada (1540. godine) vodili 400-godišnji rat do istrebljenja protiv bogumilske gnostičke crkve. To istrijebljenje im je pošlo za rukom u Bugarskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj... samo su bili još opstali u Bosni. Razlozi poznati, neprohodne bosanske planine ih štitile od neprijatelja, ali i bosasnko plemstvo koje je u dužem vremenu i samo bilo tih bogumilskih uvjerenja. Iščitavao sam događaj na Bilinu polju u Zenici 1203. godine kada bosanski ban Kulin, da bi izbjegao krstaški rat, potpisuje abjuraciju, kojom se javno odriče bogumilske vjere.

Ali, zašto baš 1540. godine?, nastavio sam samopropitivanje roveći po knjigama? Dalje slažem činjenice o turskom osvajanju Bosne i grčevitu borbu bosanske vlastele da pridobiju zapadne sile da im pomognu. Čitam vapaj bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji 1461. godine piše pismo papi Piju II u kom stoji: «Ako doznaju Bošnjaci, da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a niti će se Turci osmjeliti na ove zemlje napasti.»

Na žalost vapaj je već bio prekasan, jer je bosanska pamet, upravo dodvorujući se papi, bila protjerana na prostor kasnije nazvan Hercegovinom, pomislio sam prisjećajući se kobne odluke kralja Tomaševića da, on primi katoličanstvo a da bogumile protjera iz Bosne. Približio ih je Dubrovniku, proletilo mi je kroz glavu slažući se sa legendom brodoloma.

«Legenda kaže da su ovi ljudi krenuli preko Atlantika uvjereni da će pod novim nebom u novoj zemlji moći zasnovati svoju slobodnu koloniju i početi novi život», po ko zna koji put sam čitao Davidovu poruku. Trebalo mi je vremena da odgonetnem zadnji dio poruke. Prvobitno sam mislio da su svi putnici i mornari naprosto nestali i traži se materijalni trag tog nestanka. Vjerovatno onaj dio poruke koji govori o tajnama gnostičkog jevanđelja u kom se spomilju «blažena ostrva» i «Merica daleko na zapadu u velikom okenanu» su me odvratile od čitanja kraja teksta..

Nekoliko sedmica kasnije, idući kroz tekst sa manje sanjarenja i čuđenja, otkrio sam i onaj dio u kom legenda kaže «da su one koji su preživjeli brodolom prihvatili i zbrinuli lokalni stanovnici iz plemena Hatteras.»

U maju mjesecu, prošle godine, David mi je poslao poruku u kojoj me obavještava da početkom Jula stiže u Evropu (Njemačka), ali bi želio da posjeti Dubrovnik. Pitao me kakav sam sa vremenom i da li bi koji dan mogli zajedno provesti baš u Dubrovniku. Meni nije trebalo dva puta reći, ali supruzi i djeci sam morao upotrebljavati desetine novih trikova, jer desetine starih nije palilo. Petog Jula smo se sreli u hotelu «Komodor» u Dubrovniku, obradovani i zaokupljeni istom strašću traganjem. «Ne priznam Boga koji ne prizna moj narod i moj jezik», rekao mi je umjesto pozdrava citirajući jedan od principa u knjizi o bogumilima naglašen. Pokazao mi je fotografije sa svog istraživanja na otoku Roanoak.

- Fotografije interesantne za turističko putovanje, ali malo korisne za istraživanje, prokomentarisao sam fotografije držeći još dvije u ruci.

- Indijanski pozdrav sličan onom kod bosanskih bogumila – rekao mi je pokazujući prstom u onu posljednju fotografiju u mojoj ruci. Na njoj on ispred stijene na kojoj je uklesan muškarac sa podignutom poluispruženom rukom. Zagledao sam se sa čuđenjem premotavajući u glavi sva znanja i o indijancima, i o bogumilima.

 

- Mjesto gdje stojiš je grob – rekao sam mu skoro uvjeren.

- Nije, to je samo velika stijena na kojoj je uklesan indijanac – rekao je nezainteresovan, vjerovatno računajući da ga pitam da li je slikan u groblju.

- Ovo je pretpostavka, koju samo ti možeš i provjeriti. Indijanci se tako jesu pozdravjali, ali nigdje nisu takav spomenik podigli, to nije njihova tradicija. Bogumili su se tako i pozdravljali, ali i sahranjivali i podizali spomenike – govorio sam pobuđujući u njemu radoznalost. On me prvo gledao u čudu a onda u svoj radni dnevnik pisao skoro cijelu stranicu, mašući glavom. U Pomorskom muzeju smo naišli na vrlo interesantan podatak Žana Delimo (Jean Delumau) u kom piše da je Španija zaista imala specijalne trgovačke i pomorske veze sa Dubrovnikom. "Velika otkrivalačka putovanja označila su, u kontekstu zapadne civilizacije, trajnu pobjedu mora. Od 1504. do 1650. godine više od 18.000 brodova plovilo je između Španije i Amerike." Cijeloj priči smo dodali i raniji podatak o 35 dubrovačkih brodova i 5000 mornara što je priču o brodolomu i »naše 1540. godine« činilo mogućom, ali ne i dokazanom. Jedan dan smo iskoristili za posjetu Radimlju i velikoj nekropoli stećaka u kojoj je David poput raznježena i postiđena dječaka dugo ćutao, na kameru kao da je bio i zaboravio.

 

Prije mjesec dana javio mi je da je napokon dobio dozvolu od lokalnih vlasti na otoku Roanoak da može izvršiti otkopavanje u prostoru ispred one stijene na kojoj je uklesana figura muškarca sa podignutom desnom rukom. Slijedili su dugi dani iščekivanja. Na trenutke sam počeo sumnjati pa i ljutiti se da sam mu dao lažnu nadu i otvorio neplanirane poslove, ali je u isto vrijeme u meni kvasala sumnja u iščekivanju da se ispod one stijene bogumil pomoli.

»Bio si u pravu, na dubini od dva metra smo pronašli kosti muškarca!!!«, pisao mi je prije dvadesetak dana, ali i na kraju poruke u kurzivu dopisao: »Uzeli smo uzorak i poslali na DNK analizu«.

Šta će mu DNK analiza, mislio sam u čudu. Počeo sam da tragam za primjenom DNK i došao do podatka koji mi je priču samo još više komplikovao. »Genetska identifikacija, genetsko testiranje i genetski profil su tehnike kojim se vrši identifikacija između individua iste vrste koristeći pritom samo uzorke njihovih dezoksiribonukleinskih kiselina (DNK), odnosno genetskog materijala«.

Identifikacija između kojih individua, pitao sam se u čudu premećući kroz glavu hiljade razloga ne nalazeći ni jednom smisao. Tri dana prije nego ću sjesti da sve u riječi okujem, David mi je dilemu razriješio porukom kojom ovog puta i priču završavam:

»Pod stijenom je ležao moj daleki predak. To ti pišem sa ponosom, samo da znaš da smo bar jednu kariku sklopili u lancu nepoznanica o onom brodolomu, meni najvažniju. Sad znam korjene mojih nesanica i želje da se Bogu lično obratim na svom jeziku. Hvala ti, David sa bosanskim bogumilskim korjenima«.

A poklon, ispod slike uzmite sami.